Lutka Robert

Key West je grad na otoku na kraju niza Florida Keys, otočja na jugu Floride. Ondje je početkom 20. stoljeća u uglednoj obitelji Otto odrastao dječak koji je dobio neobičan rođendanski dar.

Dječak i lutka istog imena

Robert Eugene Otto rođen je 1900. Djed mu je s putovanja u Njemačku donio veliku lutku, visoku oko metar, punjenu drvenom vunom, s naslikanim crtama lica. Dobila je ime Robert, a dječak se otad odazivao na svoje drugo ime, Gene. Mornarsko odijelo koje lutka i danas nosi nije došlo s njom; vjerojatno je pripadalo samom Geneu kad je bio dijete.

Prema pričama koje su o obitelji kasnije zabilježene, Gene i Robert bili su nerazdvojni. Kad bi dječak nešto skrivio, govorio bi: "Nisam ja, to je Robert." Ljudi bliski obitelji pričali su da je Gene u lutku i kao odrastao čovjek ulagao mnogo osjećaja i da je o njoj govorio kao o živom biću.

U nekim inačicama legende pojavljuje se i služavka s Bahama koja je dječaku lutku dala kao dar ili kao osvetu i pritom na nju bacila čini. Za tu priču nema povijesnog traga.

Kuća umjetnika

Gene Otto studirao je slikarstvo u New Yorku i Parizu. U Parizu se 3. svibnja 1930. oženio Annette Parker, a zatim se s njom vratio u obiteljsku kuću u Ulici Eaton 534 u Key Westu. Kuću je zvao Kuća umjetnika (The Artist House). Lutka je, prema pričama, sjedila u sobi na katu, a djeca koja su prolazila kraj kuće tvrdila su da se pojavljuje na prozoru i nestaje.

Otto je postao poznat slikar, a sudjelovao je i u uređenju galerije muzeja Fort East Martello, u kojem će lutka kasnije završiti. Umro je 1974., a njegova žena dvije godine kasnije.

Nova vlasnica

Nakon Ottove smrti kuću je kupila Myrtle Reuter, koja je s njom preuzela i lutku. Stanari su, prema pričama, čuli korake u potkrovlju iznad sebe, a jedan je vodoinstalater tvrdio da je čuo hihot i da se lutka, kad se okrenuo, nalazila na drugom kraju sobe. Novinar lista Solares Hill Malcolm Ross opisao je posjet u kojem mu se činilo da lutka prati razgovor i da joj se izraz lica promijenio kad je netko loše govorio o Ottu.

Myrtle Reuter se nakon nekoliko godina preselila i lutku povela sa sobom. Godine 1994. darovala ju je muzeju Fort East Martello, uz tvrdnju da se lutka sama kreće po kući. Umrla je nekoliko mjeseci kasnije.

Pisma u muzeju

Fort East Martello je stara utvrda koja danas služi kao muzej Povijesnog i umjetničkog društva Key Westa. Robert isprva nije bio izložen, ali glas o njemu brzo se proširio. Kad je postavljen u vitrinu, osoblje i posjetitelji počeli su prijavljivati kvarove fotoaparata i drugih uređaja u njegovoj blizini.

Uskoro su počela stizati pisma upućena lutki. Kustosica Cori Convertito procijenila je 2015. da Robert dobiva jedno do tri pisma dnevno, a muzej ih je do tada skupio više od tisuću i sva ih čuva. U većini se posjetitelji ispričavaju što su se prema njemu ponijeli bez poštovanja, jer nesreće koje su ih zadesile nakon posjeta, od prometnih nezgoda do gubitka posla, pripisuju njemu. Drugi traže savjet. Posjetitelji mu ostavljaju i slatkiše jer se proširila priča da ih voli.

Kad je muzej istražio podrijetlo lutke, povjesničar tvrtke Steiff, koja je izradila i prve medvjediće nazvane po Theodoreu Rooseveltu, objasnio je da Robert vjerojatno nikad nije bio namijenjen prodaji kao igračka, nego je bio dio niza lutaka napravljenih za izlog, s likovima klaunova ili dvorskih luda.

Lutka je 2008. prvi put napustila Key West, kad je izložena na skupu istraživača paranormalnog u Clearwateru, a 2015. odvezena je u Las Vegas zbog snimanja televizijske emisije. Po njoj je snimljen i niz horor filmova, od kojih je prvi izašao 2015.

Muzej na svojoj stranici pitanje ostavlja otvorenim i nabraja više mogućnosti: od čini i duha koji živi u lutki do toga da se lutka hrani osjećajima koje su ljudi godinama ulagali u nju.