Bell Witch

Obitelj Bell doselila se iz Sjeverne Karoline u Srednji Tennessee 1804. John Bell i njegova žena Lucy podigli su kuću na farmi uz rijeku Red River, u okrugu Robertson, nedaleko od današnjeg mjesta Adams. Imali su devetero djece, a desetak godina živjeli su mirno, kao ugledni članovi baptističke zajednice.

Pas koji je nestao

Prema predaji, sve je počelo 1817. John Bell je u kukuruzištu ugledao neobičnu životinju nalik psu, pucao na nju i ona je nestala. Ubrzo su i djeca, Drewry i Betsy, vidjela neobična bića oko imanja. Zatim su počeli zvukovi: kucanje na vrata i prozore, nešto nalik lepetu krila o strop, glodanje štakora po stupovima kreveta, lanci koji se vuku po podu.

Uskoro su, kako je obitelj pričala, pojave postale nasilne. Netko je djeci noću skidao pokrivače i vukao ih za kosu. Najviše je stradavala dvanaestogodišnja kći Elizabeth, Betsy, koju je nevidljivo biće navodno udaralo, štipalo i bolo iglama. Obitelj je dugo šutjela, a onda se povjerila prijatelju obitelji Jamesu Johnstonu, koji je, prema predaji, prenoćio u kući i sam doživio napad.

Glas u kući

Vijest se proširila, a u kuću Bellovih počeli su dolaziti znatiželjnici, susjedi i propovjednici. Prema Ingramovoj knjizi, biće je s vremenom progovorilo. Glas je razgovarao s posjetiteljima, citirao propovijedi održane istog dana u dvije crkve udaljene kilometrima, pjevao i oponašao poznate ljude. Na pitanje tko je, davao je različite odgovore, a najčešće je govorio da je "vještica stare Kate Batts".

Kate Batts bila je stvarna susjeda Bellovih s kojom je John Bell, prema predaji, imao poslovni spor. Nema nikakvog dokaza da je ona imala bilo kakve veze s događajima. Doživjela je duboku starost i nadživjela Johna Bella za mnogo godina, a njezini potomci i danas žive u tom kraju.

Glas je, kaže predaja, bio blag prema Lucy Bell, ali je otvoreno mrzio Johna i govorio da će ga ubiti. Protivio se i Betsynim zarukama s mladićem Joshuom Gardnerom. Betsy je zaruke na kraju raskinula, a kasnije se udala za svog nekadašnjeg učitelja Richarda Powella.

Bočica u ormaru

John Bell je od 1818. ili 1819. obolijevao: imao je grčeve lica i teškoće s gutanjem, a bolest se pogoršavala. Prema Ingramovu prikazu, 19. prosinca 1820. pao je u nesvijest, a sin John mlađi u ormaru je umjesto lijeka pronašao nepoznatu bočicu s tamnom tekućinom. Glas je navodno rekao da je on dao Johnu Bellu lijek iz bočice. Tekućina je isprobana na mački, koja je uginula, a bočica je bačena u vatru. John Bell umro je sljedećeg dana. Na pogrebu se, kažu, čuo glas kako pjeva.

Nakon toga pojave su slabile. Prema predaji, duh je 1821. rekao obitelji da odlazi i da će se vratiti za sedam godina. Ingram piše da se 1828. kratko vratio Lucy Bell i dvojici sinova, a zatim nestao.

Knjiga iz 1894.

Pisani izvori o slučaju vrlo su kasni. Martin Van Buren Ingram, urednik novina iz Clarksvillea, objavio je 1894. knjigu An Authenticated History of the Famous Bell Witch. U nju je uvrstio rukopis koji je navodno napisao Richard Williams Bell, sin Johna Bella, 1846., pod naslovom "Naša obiteljska nevolja". Taj rukopis osim Ingramove knjige nitko nije vidio, a u vrijeme pisanja knjige nijedan izravni svjedok više nije bio živ.

Ingram donosi i priču da je general Andrew Jackson, kasnije predsjednik SAD-a, došao s pratnjom provjeriti glasine, da mu je kola zaustavila nevidljiva sila i da je rekao kako bi se radije borio s Britancima nego s vješticom. Istraživači Brian Dunning i Benjamin Radford nisu pronašli nijedan dokaz za taj posjet, iako su Jacksonova putovanja vrlo dobro dokumentirana.

Skeptici, među njima istraživač Joe Nickell, smatraju da slučaj nalikuje poznatim podvalama s poltergeistima, u kojima je izvor pojava dijete ili mlada osoba u kući. Već u 19. stoljeću neki su sumnjali da je Betsy oponašala glas trbuhozborstvom. Drugi upozoravaju da Ingramova knjiga sadrži nepouzdane detalje i da je možda više književno djelo nego zapis. Folkloristi priču proučavaju kao primjer kako se predaja oblikuje kroz generacije.

Na nekadašnjem imanju Bellovih nalazi se vapnenačka špilja koja u izvornoj priči ima malu ulogu, ali je u 20. stoljeću postala središte posjeta i novih predaja. Predaja je nadahnula brojne knjige i filmove.