Munje Catatumba

Nad jugozapadnim kutom jezera Maracaibo u Venezueli oluja se skupi gotovo svake noći, tako redovito da su je ribari i mornari stoljećima koristili kao svjetionik. Godine 2010. nekoliko mjeseci nije bilo ni jedne munje.

Ukratko

Nad jezerom Maracaibo u Venezueli, uz ušće rijeke Catatumbo, noćne oluje javljaju se neuobičajeno često i stoje na istom mjestu, pa je to područje s najvećom gustoćom munja na Zemlji.
Analiza satelitskih podataka iz 2016., koja je obuhvatila 16 godina, pokazala je u prosjeku 232,52 udara munja po četvornom kilometru godišnje, više nego u slivu Konga.
Uzrok su vjetrovi koji se nad toplim jezerom sudaraju s hladnim zrakom koji se spušta s Anda, a ranije hipoteze o uranu, metanu i nafti ne smatraju se najvjerojatnijima.
Broj noći s olujom izvori navode različito, od oko 140 do 297 godišnje, a zašto su munje 2010. nestale na nekoliko mjeseci, objašnjava se sušom, ali nije posve razjašnjeno.

Brojke koje se vežu uz ovo mjesto zvuče pretjerano, pa je korisno ustanoviti što je izmjereno, a što pripada predaji. Izmjereno je jedno: nigdje na Zemlji, u razdoblju koje su istraživači analizirali, munje nisu udarale gušće.

Svjetionik koji nije svjetionik

Munje se javljaju iznad jezera Maracaibo, oko ušća rijeke Catatumbo. Prema jednom popularnom prikazu, oluje se javljaju uglavnom između sedam navečer i pet ujutro, najjače u rujnu i listopadu, u kišnom razdoblju, a najslabije u siječnju i veljači. Smithsonian navodi isti vrhunac, u rujnu.

Zbog toga što se vide i izdaleka, munje su služile kao orijentir. Alexander von Humboldt zabilježio je da se svjetlost vidi s udaljenosti od više od četrdesetak liga. Priča o tome da su njima 1595. spriječeni Drakeovi gusari u napadu na Maracaibo prema istom izvoru nije točna: Drake nikad nije napao Maracaibo. Tvrdi se i da su munje 1823. pomogle mornarici admirala Padille pobijediti španjolske brodove u bitci na jezeru Maracaibo, što je bila odlučujuća pobjeda u venezuelskoj borbi za neovisnost, no takve su priče teško provjerljive.

Za starosjedilačke narode oluja je dio vjerovanja. Barí su je pripisivali nadnaravnim krijesnicama, a Wayuu dušama mrtvih. Od 1991. munja je prikazana na zastavi savezne države Zulia.

Što su pokazala mjerenja

Mjerenja iz svemira dala su prvu pouzdanu usporedbu. Skupina istraživača, među kojima i znanstvenici NASA-e, analizirala je 16 godina podataka s instrumenta za snimanje munja na satelitu TRMM. Rad objavljen 2016. u časopisu Bulletin of the American Meteorological Society pokazuje da je glavna žarišna točka munja na Zemlji nad jezerom Maracaibo, dok je ranija analiza grubljeg razlučivanja smještala najgušće munje u slivu Konga.

Prema popratnom prikazu, jezero Maracaibo ima u prosjeku 232,52 udara munja po četvornom kilometru godišnje, a najgušće mjesto u Kongu, Kabare, 205,31. Autori navode da noćne oluje nad jezerom nastaju u prosjeku 297 dana godišnje. Drugi izvori navode manje: oko 140 do 160 noći godišnje, odnosno oko 260 prema popularnom prikazu. Izvori se ne slažu, a razlog nije svugdje naveden.

Zašto upravo tamo

Odgovor koji se danas smatra najvjerojatnijim je zemljopisni. Zrak koji se nad toplim jezerom diže i zasićuje vlagom nailazi na hladniji zrak koji se noću spušta niz padine Anda. Autori rada iz 2016. opisuju konvergentno strujanje vjetra, planinske, jezerske i morske povjetarce, koje se nad toplom vodom javlja gotovo cijele godine i potiče noćne oluje. Oluje su vrlo lokalizirane i neprestano se razvijaju na istom mjestu, što prema autorima objašnjava visoku gustoću munja. Rad otkriva i druga unutarnja jezera sa sličnim uvjetima.

Ranije su se predlagala i druga objašnjenja: uran u stijenama, metan iz močvara i naftnih ležišta. Najčešće spominjano objašnjenje je ono o vjetru i reljefu, a hipotezu o metanu osporava to što ne objašnjava sezonski ritam munja. Predlagalo se i da bi ozon koji nastaje pri izbijanju munja mogao pomoći ozonskom omotaču, ali je drugi znanstvenik to ocijenio malo vjerojatnim jer bi ozonu trebali mjeseci da se podigne dovoljno visoko.

Kad munje stanu

Munje nisu stalne. Prema više izvora, 2010. su od siječnja do ožujka ili travnja gotovo potpuno prestale, a vratile su se nekoliko mjeseci poslije, kad se vrijeme pomaknulo prema La Niñi. Za to se navodi teška suša povezana s El Niñom.

Rad iz 2016. objavljen u časopisu Atmospheric Research bavi se sezonskom prognozom aktivnosti munja u sjeverozapadnoj Venezueli i usporedbom velikih klimatskih i lokalnih čimbenika.

Dokazi za i protiv

Vjetrovi i reljef nad toplim jezerom

U prilog: Satelitska analiza iz 2016. povezuje munje s konvergentnim strujanjem vjetra nad toplom vodom, koje se ponavlja gotovo cijele godine.
U prilog: Munje se javljaju noću i na istom mjestu, kao što se očekuje od lokalno potaknutih oluja.
Protiv: Isti rad pronalazi i druga jezera sa sličnim uvjetima, pa se otvara pitanje zašto je upravo ovdje gustoća najveća.
Protiv: Razlike u broju noći s olujom između izvora pokazuju da se pojava još razmjerno loše kvantificira.

Metan iz močvara i nafte

U prilog: Područje je bogato močvarama i naftnim ležištima, pa metan postoji u okolišu.
Protiv: Ne objašnjava sezonski ritam munja, koje su najslabije u suhom razdoblju.
Protiv: Satelitska analiza objašnjava gustoću munja kretanjem zraka, bez potrebe za dodatnim izvorom.

Kronologija

1823.: Prema predaji, munje pomažu pobjedi mornarice u bitci na jezeru Maracaibo.
1991.: Munja se prikazuje na zastavi savezne države Zulia.
2010.: Munje nestaju na nekoliko mjeseci, u vrijeme jake suše.
2016.: Objavljena satelitska analiza koja jezero Maracaibo proglašava najvećim žarištem munja.

Ključne osobe

Rachel Albrecht: Prva autorica rada iz 2016. o najvećim žarištima munja na Zemlji.
Ángel Muñoz: Prvi autor rada iz 2016. o sezonskoj prognozi munja u Venezueli.
Alexander von Humboldt: Njemački istraživač koji je zabilježio svjetlost munja.

Što se zna

Jezero Maracaibo, prema analizi 16 godina satelitskih podataka, najveće je žarište munja na Zemlji.
U prosjeku ondje udari 232,52 munje po četvornom kilometru godišnje, a u najgušćem mjestu u Kongu 205,31.
Noćne oluje prema istoj analizi nastaju u prosjeku 297 dana godišnje.
Uzrok je konvergentno strujanje vjetra nad toplim jezerom.
Munje su 2010. na nekoliko mjeseci gotovo nestale, najčešće se navodi zbog suše.