Svjetla iz Hessdalena

U zabačenoj norveškoj dolini od 1981. se nad brdima pojavljuju svjetleće kugle koje lebde, titraju i nestaju. Znanstvenici ih desetljećima snimaju automatskom postajom, ali još ne znaju što su.

Ukratko

U dolini Hessdalen u središnjoj Norveškoj od kraja 1981. ljudi bilježe neobična svjetla koja lebde iznad doline, ponekad satima.
Na vrhuncu, do 1984., svjetla su viđena i po petnaest do dvadeset puta tjedno, a danas se pojavljuju mnogo rjeđe, desetak do dvadesetak puta godišnje.
Projekt Hessdalen od 1983. istražuje pojavu kamerama, radarima i spektrometrima, a od 1998. u dolini radi automatska mjerna postaja.
Dio svjetala pokazao se kao automobili, zrakoplovi i zvijezde, ali za ostatak postoji više znanstvenih pretpostavki i nijedna nije potvrđena.

Hessdalen je dolina duga oko dvanaest kilometara u općini Holtålen, jugoistočno od Trondheima. U njoj živi tek oko 150 ljudi, uglavnom na raštrkanim farmama. Zime su duge i mračne, a noću je nad brdima tama koju rijetko što narušava. Upravo zato su mještani zapazili kad je nad dolinom počelo nešto svijetliti.

Svjetla nad farmama

Mještani tvrde da su pojedinačna svjetla viđali i ranije, a neki spominju i tridesete godine 20. stoljeća. Ali od prosinca 1981. svjetla su se počela pojavljivati toliko često da su postala dio svakodnevice. Opisivali su ih kao bijele ili žute kugle, ponekad s crvenim svjetlom, koje lebde nad brdima ili tik iznad tla. Neke su mirovale i po sat vremena, druge su se kretale polako, a neke su odjurile golemom brzinom i nestale. Pojavljivala su se i danju i noću, najčešće zimi.

Vijest se proširila, a u dolinu su počeli dolaziti znatiželjnici koji su noćima čekali na hladnoći s kamerama. Između 1981. i 1984. svjetla su, prema prijavama, viđana i petnaest do dvadeset puta tjedno.

Projekt Hessdalen

Godine 1983. skupina norveških i švedskih istraživača, među kojima su bili inženjer Erling Strand i Leif Havik, pokrenula je Projekt Hessdalen. U zimu 1984. u dolinu su donijeli radar, spektrometar, magnetometar, seizmograf i kamere i nekoliko tjedana sustavno bilježili svjetla. Zabilježili su desetke opažanja, a radar je nekoliko puta uhvatio objekt koji se nije vidio golim okom.

Nakon toga svjetla su se prorijedila. Istraživanje je nastavljeno, a 1998. u dolini je postavljena automatska mjerna postaja s kamerama koje snimaju nebo i same bilježe svako neobično svjetlo. Projekt danas vodi Visoka škola Østfold, a od 2000-ih na terenu sudjeluju i talijanski istraživači. Inženjer Bjørn Gitle Hauge s te škole godinama vodi kampove u kojima studenti promatraju dolinu.

Snimke i mjerenja

Velik dio opaženih svjetala ima obična objašnjenja. Istraživači su utvrdili da su neka svjetla bila farovi automobila na cestama iznad doline, zrakoplovi, sjajne zvijezde ili planeti. No ostaje skupina opažanja koja se tako ne mogu objasniti: svjetla koja nekoliko minuta lebde na istom mjestu, mijenjaju sjaj ili izbacuju manje kugle.

Spektralne snimke Bjørna Gitlea Haugea iz 2007. pokazale su da svjetlo ne izgleda kao svjetlo automobila. Norveški su mediji tada prenijeli tumačenje da bi svjetlo moglo nastati izgaranjem prašine iz stijena doline, u kojima ima i rijetkog metala skandija, ali to tumačenje nije potvrđeno.

Pokušaji objašnjenja

Brazilski fizičari Gerson Paiva i Carlton Taft 2010. predložili su da je riječ o plazmi u prašnjavom zraku: radioaktivni plin radon iz tla ionizira zrak, a prašina se u električnom polju slaže u svjetleće nakupine. Drugi istraživači pretpostavljaju da dolina djeluje kao golema baterija, jer se na jednoj njezinoj strani nalazi ruda bakra i cinka, a na drugoj stijene bogate željezom, s rijekom između njih. Treća pretpostavka spominje izgaranje prašine iz napuštenih rudnika, a četvrta električni naboj koji nastaje kad su kvarcne stijene pod pritiskom.

Nijedna od tih ideja nije potvrđena mjerenjima koja bi uvjerila većinu znanstvenika. Neki istraživači upozoravaju da se u Hessdalenu možda miješaju dvije stvari: stvarna, rijetka prirodna pojava i mnogo češća pogrešno prepoznata svjetla. Dolina je postala i odredište za turiste koji noću s brda promatraju nebo i čekaju.

Kronologija

1930-ih: Prema kasnijim iskazima mještana, svjetla se povremeno viđaju i ranije.
Prosinac 1981.: Počinje razdoblje čestih opažanja.
1983.: Pokrenut je Projekt Hessdalen.
Siječanj–veljača 1984.: Prvo veliko terensko istraživanje s radarom i spektrometrom.
1998.: U dolini se postavlja automatska mjerna postaja.
2007.: Spektralna analiza Bjørna Gitlea Haugea potiče pretpostavku o izgaranju prašine iz stijena.
2010.: Paiva i Taft objavljuju model prašnjave plazme.

Ključne osobe

Erling Strand: Inženjer i jedan od pokretača Projekta Hessdalen.
Leif Havik: Istraživač i jedan od pokretača Projekta Hessdalen.
Bjørn Gitle Hauge: Inženjer s Visoke škole Østfold koji vodi mjerenja i studentske kampove u dolini.
Gerson Paiva: Fizičar koji je s Carltonom Taftom predložio model prašnjave plazme.

Što se zna

Svjetla u Hessdalenu prijavljuju se redovito od prosinca 1981.
Od 1981. do 1984. prijave su bile vrlo česte, a zatim su se prorijedile.
Projekt Hessdalen istražuje pojavu od 1983., a automatska postaja radi od 1998.
Dio opažanja pokazao se kao automobili, zrakoplovi i nebeska tijela.
Instrumenti su zabilježili svjetla i radarske odraze koji se tako ne mogu objasniti.

Otvorena pitanja

Što stvara svjetla koja se ne mogu objasniti automobilima ili zrakoplovima?
Zašto su svjetla bila toliko česta početkom osamdesetih, a zatim su se prorijedila?
Postoje li slične pojave i drugdje, samo ih nitko ne bilježi?

Teorije

Prirodna plazma, potaknuta radonom i prašinom u zraku
Električni naboj iz stijena doline, koje djeluju poput baterije
Većina ili sva svjetla su automobili, zrakoplovi i zvijezde
Pojava koju današnja znanost još ne može objasniti