Masovno nasukavanje kitova

Ujutro 10. veljače 2017. na plićaku rta Farewell Spit, dugog pješčanog jezika na sjevernom vrhu Južnog otoka Novog Zelanda, ležale su stotine crnih tijela. Novozelandski Odjel za zaštitu prirode (Department of Conservation) izbrojio je 416 bjelogrlih dupina, vrste koja se, unatoč imenu, ubraja u kitove zubane. Do dolaska spasilaca oko sedamdeset posto ih je već bilo mrtvo.

Dobrovoljci, među njima seljaci iz okolice i turisti, cijeli su dan polijevali živa tijela vodom i za plime ih gurali u dublje more. Spasioci su stali u ljudski lanac u vodi da kitovi ne bi doplivali natrag. Sve vraćene životinje dobile su oznake. Dva dana poslije na istu se obalu nasukalo novo krdo od 240 dupina. Nijedan nije imao oznaku, pa se znalo da je riječ o drugoj skupini. Ukupno se u tri dana nasukalo više od 650 životinja, a oko 350 ih je uginulo. Bilo je to treće najveće nasukavanje zabilježeno na Novom Zelandu. Najveće se dogodilo 1918. na otočju Chatham, kada je na obalu izašlo oko tisuću bjelogrlih dupina.

Zamka od pijeska

Farewell Spit se savija kao kuka i zatvara plitki zaljev Golden Bay. Obala je duga, a dno se spušta vrlo polagano. Na tom su se mjestu kitovi nasukavali i prije, pa ga ponekad zovu zamkom za kitove: kad se krdo jednom približi obali, teško nalazi put natrag. Prema riječima Andrewa Lamasona iz Odjela za zaštitu prirode, uzrok se ne zna, ali je dijelom kriv oblik obale.

Kitovi zubani snalaze se jekom: šalju zvukove i slušaju odjek. Na blagom pješčanom dnu odjek je slab i nejasan, pa kit može zaplivati u plićak a da ne prepozna da se dno diže. Kad oseka krene, krdo ostane na suhom.

Tasmanija 2020.

U ponedjeljak 21. rujna 2020. iz zraka su uočene dvije skupine bjelogrlih dupina na pješčanim sprudovima u zaljevu Macquarie Harbour, na rijetko naseljenoj zapadnoj obali Tasmanije. Dva dana poslije, sedam do deset kilometara dalje, pronađena je još jedna skupina od oko dvjesto životinja. Ukupno ih je bilo oko 470, više nego ikad u Australiji. Prethodni australski rekord bio je iz 1996., s oko 320 bjelogrlih dupina u Zapadnoj Australiji. Nakon tjedan dana rada spasioci su u more vratili 108 životinja, a oko 350 je uginulo. Na istom mjestu, točno dvije godine poslije, nasukalo se još oko 230 dupina. Uzrok ni jednog ni drugog nasukavanja nije utvrđen.

Krdo koje ne ostavlja svoje

Bjelogrli dupini i nekoliko drugih vrsta koje se najčešće masovno nasukavaju žive u velikim i vrlo povezanim skupinama. Dugo se mislilo da je krdo jedna velika obitelj predvođena starijim ženkama: ako jedan kit zaluta u plićak, bolestan ili dezorijentiran, ostali ga slijede jer ga ne žele ostaviti.

Tim genetičara predvođen Marcom Oremusom provjerio je tu pretpostavku 2013. Analizirali su DNK 490 bjelogrlih dupina iz dvanaest nasukavanja. U najmanje devet od dvanaest slučajeva na obali su bile životinje iz više različitih majčinskih loza, a ne jedna obitelj. Rođaci nisu ležali jedan kraj drugoga, a mladunci su često bili odvojeni od majki ili majke uopće nije bilo među nasukanima. Autori su zaključili da nasukavanje možda počinje upravo kada se pomiješaju nepovezane skupine, primjerice pri zajedničkom lovu ili parenju, pa se poremete uobičajene veze.

Zvuk iz dubine

Jedan je uzrok dokazan. Dana 15. i 16. ožujka 2000. na obalama Bahama nasukalo se sedamnaest kitova i dupina, uglavnom kljunastih kitova. Zajedničko izvješće američke Nacionalne službe za morsko ribarstvo i Ratne mornarice iz 2001. utvrdilo je da se nasukavanje vremenski i prostorno podudaralo s vojnim vježbama u kojima je korišten sonar srednje frekvencije, a pregled glava uginulih kitova pokazao je krvarenja oko ušiju.

U rujnu 2002., četiri sata nakon početka međunarodne pomorske vježbe kraj Kanarskih otoka, nasukalo se četrnaest kljunastih kitova. Španjolski patolozi predvođeni Antoniom Fernándezom pronašli su u njihovim žilama i organima mjehuriće plina i kapljice masti, kao kod ljudi s ronilačkom bolešću. Prema njihovu tumačenju, kitovi koji rone duboko i dugo uplašili su se zvuka i prebrzo izronili. Kljunasti kitovi, međutim, rijetko se nasukavaju u stotinama, a masovna nasukavanja bjelogrlih dupina događala su se i stoljećima prije sonara.

Sunce i magnetsko polje

Početkom 2016. na obalama južnog dijela Sjevernog mora nasukalo se 29 mužjaka ulješura, uglavnom mladih. Njemački istraživači predvođeni Klausom Heinrichom Vanselowom 2018. su predložili objašnjenje: Sunčeve oluje na oko jedan dan izobliče Zemljino magnetsko polje toliko da se prividni položaj pomakne i do 460 kilometara. Mladi ulješuri, koji su odrasli u toplijim morima gdje su takvi poremećaji slabi, mogli bi se u južnom dijelu Norveškog mora zabuniti i zaploviti u plitko Sjeverno more. Američki tim predvođen Jesse Granger objavio je 2020. da se sivi kitovi češće nasukavaju u danima kad je zbog Sunčeve aktivnosti pojačan radijski šum u atmosferi. Ima li kitovi uopće magnetsko osjetilo, i dalje nije dokazano.