Olmečke glave

U nizinama na jugu današnjih saveznih država Veracruz i Tabasco, uz rijeke koje utječu u Meksički zaljev, nekoliko je stoljeća prije Maja i Asteka cvjetala kultura koju danas nazivamo olmečkom. Ime su joj dali kasniji istraživači prema astečkom nazivu za stanovnike tog kraja, "ljude iz zemlje kaučuka". Kako su se sami zvali, ne zna se.

Glava kraj Tres Zapotesa

Godine 1862. kraj sela Tres Zapotes pronađena je napola zakopana kamena glava. Meksički istraživač José María Melgar y Serrano opisao ju je i zapisao da ima "etiopske" crte lica. Njegov kratki izvještaj ostao je gotovo nepoznat izvan Meksika.

Pravo istraživanje počelo je tek 1938., kad je američki arheolog Matthew Stirling iskopao istu glavu. U sljedećim godinama pronašao je još glava u La Venti i San Lorenzu, a s njima i oltare, prijestolja, figure od žada i tragove gradova. Do danas je potvrđeno sedamnaest glava: deset u San Lorenzu, četiri u La Venti, dvije u Tres Zapotesu i jedna na brdu La Cobata.

Lica vladara

Sve glave prikazuju zrele muškarce punih obraza, širokog nosa i debelih usana. Svaka je ipak različita: jedne se mršte, druge se gotovo smiješe, neke imaju bore, a jedna ima i alku u nosu. Sve nose prilijepljene kacige ili pokrivala za glavu s vrpcama, perjem, kandžama ili likovima životinja, a u ušima velike okrugle naušnice.

Većina istraživača smatra da su glave portreti stvarnih vladara, isklesani za njihova života ili nedugo nakon smrti, a da su kacige znakovi položaja ili rodovski znakovi. Ranije se mislilo da prikazuju igrače mezoameričke igre s loptom, jer kacige podsjećaju na zaštitnu opremu, ali ta je ideja danas manje prihvaćena.

Kamen iz vulkanskih planina

Sve glave isklesane su od bazalta iz planina Tuxtla, najviše s obronaka vulkana Cerro Cintepec. Ondje su veliki okrugli blokovi bazalta, koje su nekoć niz padine nanijele vulkanske lavine blata, ležali na površini, pa ih nije trebalo vaditi iz stijene. Do San Lorenza trebalo ih je prevesti šezdesetak, a do La Vente gotovo 150 kilometara.

Kako je to učinjeno, nije poznato. Olmeci nisu imali tegleće životinje ni kotače za prijevoz tereta. Najčešće se pretpostavlja da su blokovi vučeni užadima po kopnu do rijeka i zatim plavljeni na splavima niz rijeke i uz obalu. Najveća glava, ona s La Cobate, teška četrdesetak tona, ostala je u planinama, nedaleko od izvora kamena. Norman Hammond predložio je 2001. da je možda ostala nedovršena.

Glave nastale iz prijestolja

Mnoge glave imaju ravna leđa, kao da su bile naslonjene na zid. Povjesničar umjetnosti James Porter 1989. je pokazao da su barem dvije glave iz San Lorenza preklesane iz velikih kamenih prijestolja, na čijim se stranama još vide ostaci niša. Prema tom tumačenju, prijestolje umrlog vladara pretvarano je u njegov portret. Na nekim su glavama izdubljene jamice i udubine, pa se raspravlja je li riječ o namjernom oštećivanju nakon smrti vladara, o obredu ili o početku ponovnog preklesavanja.

Glave u San Lorenzu stajale su u dva usporedna reda kroz grad i bile su zakopane do oko 900. pr. Kr., kad je središte olmečkog svijeta prešlo u La Ventu.

Afričko podrijetlo?

Melgarov opis "etiopskih" crta lica obnovio se u 20. stoljeću. Pisac i povjesničar Ivan Van Sertima u knjizi They Came Before Columbus iz 1976. tvrdio je da su glave portreti afričkih putnika koji su preplovili Atlantik i utjecali na Olmeke. Ta je tvrdnja privukla veliku pozornost izvan struke.

Arheolozi koji proučavaju Olmeke, poput Richarda Diehla i Ann Cyphers, ne prihvaćaju je. Bernard Ortiz de Montellano i suradnici objavili su 1997. kritiku u kojoj ističu da u olmečkim nalazištima nema afričkih predmeta ni ljudskih ostataka i da su glave nastale u lokalnoj kiparskoj tradiciji. Istraživači ističu i da crte lica na glavama odgovaraju izgledu ljudi koji i danas žive u Veracruzu i Tabascu.