Poltergeist iz Enfielda

Green Street u Enfieldu, na sjevernom rubu Londona, obična je ulica s nizom općinskih kuća. U jednoj od njih 1977. živjela je Peggy Hodgson, samohrana majka, s četvero djece: kćerima Margaret i Janet te sinovima Johnnyjem i Billyjem. Margaret je imala trinaest, a Janet jedanaest godina.

Noć kad je pozvana policija

Krajem kolovoza 1977. majka je, prema svom iskazu, čula kako se u spavaćoj sobi djevojčica pomiče komoda i kako netko kuca po zidu. Kad se kucanje nastavilo, obitelj je otišla susjedima, a susjedi su pozvali policiju. Policajka koja je došla potpisala je izjavu da je vidjela kako se stolica pomaknula po podu nekoliko desetaka centimetara, i da nije mogla utvrditi zašto.

Sljedećih dana, prema obitelji, letjele su kocke od lega i klikeri, a predmeti su se pomicali. Obitelj se obratila listu Daily Mirror, koji je poslao novinara i fotografa Grahama Morrisa. Novine su o slučaju izvještavale mjesecima.

Dvojica istraživača

U rujnu 1977. u kuću je stigao Maurice Grosse, izumitelj i član Društva za psihička istraživanja (Society for Psychical Research), udruge koja od 1882. istražuje tvrdnje o paranormalnim pojavama. Ubrzo mu se pridružio pisac Guy Lyon Playfair. Njih su dvojica sljedećih mjeseci provodila u kući mnogo vremena i snimila oko 180 sati zvučnih zapisa.

Opisivali su i zabilježili niz događaja: kucanje u ritmu, prevrnut namještaj, otvorene ladice, predmete koji su navodno letjeli kroz sobu. Najslavnija fotografija, koju je snimila automatska kamera, prikazuje Janet u zraku iznad kreveta. Grosse i Playfair tumačili su je kao levitaciju.

Glas

Krajem 1977. kroz Janet je počeo govoriti dubok, hrapav muški glas. Predstavljao se kao Bill i tvrdio da je umro u toj kući, u fotelji u prizemlju. Kasnije se javio čovjek koji je izjavio da je njegov otac Bill Wilkins doista umro u toj kući 1963. Zagovornici vide u tome podatak koji djevojčica nije mogla znati. Skeptici odgovaraju da je obitelj mogla čuti za prijašnje stanare od susjeda.

Grosse je glas pokušao provjeriti tako da je Janet usta napunio vodom, a glas se, prema njegovom zapisu, i dalje čuo. Drugi su istraživači tvrdili da je riječ o lažnim glasnicama, dubokom glasu koji se može naučiti, i da je glas uvijek dolazio iz Janetina smjera dok joj lice nije bilo vidljivo.

Ulovljene šale

Istraživači koji su posjetili kuću nisu se slagali. Anita Gregory i John Beloff, također iz Društva za psihička istraživanja, proveli su ondje nekoliko dana i zaključili da su djevojčice svjesno izvodile trikove. Videokamera postavljena u susjednoj sobi snimila je Janet kako savija žlice i pokušava saviti željeznu šipku. I sam Grosse jednom je vidio kako lupa drškom metle po stropu. Fotografije "levitacije" kritičari tumače kao skokove s kreveta, uhvaćene u trenutku kad je djevojčica u zraku.

Djevojčice su novinarima u jednom trenutku priznale da su se šalile, ali su priznanje kasnije povukle. Janet je mnogo godina poslije, kao odrasla žena, u televizijskom intervjuu rekla da je dio pojava lažirala, otprilike dva posto, da provjeri hoće li ih istraživači uhvatiti, a da je sve ostalo bilo stvarno.

Kuća koja je ostala u pričama

Pojave su se prorijedile 1978. i prestale do 1979. Peggy Hodgson živjela je u kući do smrti 2003. Playfair je 1980. objavio knjigu This House Is Haunted, a slučaj je postao predložak za radijske emisije, dokumentarce, televizijske serije i horor-film The Conjuring 2 (2016.). Zvučni zapisi Grossea i Playfaira danas se čuvaju u arhivu Društva za psihička istraživanja.