Protokoli sionskih mudraca

Atlas tajni ovaj tekst ne obrađuje kao teoriju s dvije strane. Protokoli nisu sporna tvrdnja o kojoj se može raspravljati, nego dokazana krivotvorina čija je svrha bila potaknuti mržnju prema Židovima. Ovo je zapis o tome kako je krivotvorina nastala, kako je razotkrivena i što je izazvala, bez prepričavanja njezina sadržaja.

Satira iz Bruxellesa

Priča počinje u Francuskoj Drugog Carstva. Odvjetnik i pisac Maurice Joly 1864. objavio je u Bruxellesu, bez imena autora, knjigu Dialogue aux enfers entre Machiavel et Montesquieu (Razgovor u paklu između Machiavellija i Montesquieua). U njoj dva mrtva filozofa razgovaraju o vlasti, a Machiavelli objašnjava kako se moderna država može pokoriti lukavstvom, cenzurom i prividom slobode. Svaki je čitatelj znao da je riječ o caru Napoleonu III. Knjiga je zaplijenjena, a Joly je osuđen na zatvor. O Židovima u njoj nema ni riječi.

Jolyjeva knjiga brzo je zaboravljena. Desetljećima kasnije netko je uzeo dijelove Machiavellijevih monologa, promijenio govornika i pretvorio ih u navodni plan tajne židovske vlade.

Tekst koji se pojavio u Rusiji

Protokoli su prvi put tiskani u nastavcima u kolovozu i rujnu 1903. u peterburškim novinama Znamja, čiji je vlasnik bio antisemitski publicist Pavel Kruševan. Nekoliko mjeseci ranije, u travnju 1903., Kruševanove novine u Besarabiji poticale su mržnju koja je prethodila pogromu u Kišinjovu. Dio povjesničara smatra da je Kruševan i sam sudjelovao u sastavljanju teksta. Godine 1905. mistik Sergej Nilus objavio je Protokole kao dodatak svojoj knjizi o dolasku Antikrista i tako im osigurao široku publiku.

Tko je tekst sastavio, nikad nije pouzdano utvrđeno. Prema priči koja se proširila dvadesetih i tridesetih godina, krivotvorina je nastala u Parizu u krugu ruske carske tajne policije, Ohrane, po nalogu šefa njezina pariškog ureda Pjotra Račkovskog. Tu su priču iznosili ruski emigranti, a ponovljena je i pred sudom u Bernu. Kasniji istraživači, među njima njemački povjesničar Michael Hagemeister, upozorili su da za ulogu Ohrane nema čvrstih dokumenata i da su neki svjedoci bili nepouzdani. Isto vrijedi i za tvrdnju ruskog povjesničara Mihaila Lepjohina iz 1999. da je autor bio novinar Matvej Golovinski. Sigurno je ono što pokazuje sam tekst: velik dio prepisan je iz Jolyja, a nastao je u Rusiji ili u ruskom krugu u Francuskoj na prijelazu stoljeća.

Put u svijet

Do Prvog svjetskog rata Protokoli su bili poznati uglavnom u Rusiji. Nakon revolucije 1917. ruski emigranti raznijeli su ih po Europi i Americi, a tekst je iskorišten da se boljševička revolucija prikaže kao židovsko djelo. Njemačko izdanje izašlo je 1919., a englesko 1920.

Te godine, 8. svibnja 1920., londonski Times objavio je uvodnik u kojem je pozvao na istragu o podrijetlu teksta, ne odbacivši ga. U SAD-u je industrijalac Henry Ford u svojem tjedniku Dearborn Independent objavljivao niz antisemitskih članaka zasnovanih na Protokolima, kasnije skupljenih u knjigu. Ford se zbog toga 1927., pod pritiskom tužbi i bojkota, javno ispričao i zatvorio list. Već 1920. britanski novinar Lucien Wolf upozorio je da tekst podsjeća na jedno poglavlje njemačkog romana Biarritz Hermanna Goedschea iz 1868.

Tri članka u kolovozu 1921.

Dopisnik Timesa u Carigradu Philip Graves dobio je od jednog ruskog izbjeglice, čije je ime čuvao u tajnosti, staru francusku knjigu bez naslovne stranice. Bio je to Jolyjev Razgovor u paklu. Graves je knjigu usporedio s Protokolima i našao desetke odlomaka koji su se podudarali gotovo riječ po riječ, samo s promijenjenim imenima i ponegdje skraćeni.

Times je njegov nalaz objavio u tri nastavka od 16. do 18. kolovoza 1921., uz usporedne odlomke iz obaju tekstova. Novine koje su godinu dana ranije tražile istragu sada su napisale da su Protokoli nespretan plagijat. Vijest su prenijeli listovi diljem svijeta, među njima i New York Times, čija je stranica na vrhu ovog članka. Iste godine američki novinar Herman Bernstein objavio je knjigu The History of a Lie (Povijest jedne laži).

Suđenje u Bernu

U lipnju 1933. švicarski pristaše nacizma dijelili su Protokole na skupu u Bernu. Savez švicarskih židovskih općina i Židovska općina Bern podnijeli su tužbu na temelju bernskog zakona o zabrani "šund literature". Glavna rasprava počela je u listopadu 1934., a sud je saslušao svjedoke iz više zemalja, među njima i ruskog emigranta Vladimira Burceva, koji je desetljećima razotkrivao carske tajne službe. Saslušani su i vještaci: švicarski pisac Carl Albert Loosli zaključio je da je tekst plagijat i krivotvorina, a njemački antisemitski propagandist Ulrich Fleischhauer branio je njegovu vjerodostojnost.

U svibnju 1935. sudac Walter Meyer presudio je da su Protokoli krivotvorina, plagijat i šund literatura, a dvojica optuženih kažnjena su simboličnim novčanim kaznama od 50 i 20 franaka. Viši sud kantona Bern 1. studenog 1937. oslobodio je optužene jer je zaključio da je riječ o političkom tekstu, a ne o šund literaturi u smislu zakona. Utvrđenje da je tekst krivotvorina pritom nije osporio.

Posljedice

Dokazi nisu zaustavili širenje teksta. Alfred Rosenberg, kasniji nacistički ideolog, upoznao je Hitlera s Protokolima, a Hitler se na njih pozvao u knjizi Mein Kampf 1925. Nacistička Njemačka tiskala ih je u velikim nakladama i koristila u propagandi koja je pripremala i pratila Holokaust; još 1943. izdana su izdanja na ruskom, ukrajinskom i bjeloruskom. Pododbor Senata SAD-a 1964. u posebnom izvješću nazvao ih je zlonamjernom podvalom.

Protokoli se i danas tiskaju i šire na internetu, a dijelovi njihovih motiva prelaze u novije teorije o tajnim elitama. Zato povjesničari njihovu priču navode kao primjer kako krivotvorina može nadživjeti vlastito razotkrivanje.