Psihologija teorija zavjere

Kad je 1972. otkriveno da su ljudi povezani s Bijelom kućom provalili u sjedište protivničke stranke, mnogi Amerikanci isprva nisu vjerovali da bi predsjednik mogao biti umiješan. Pokazalo se da jest. Kad je iste godine otkriveno da država četrdeset godina promatra neliječene bolesnike u Tuskegeeju, ljudi koji su godinama sumnjali u zdravstvene službe dobili su potvrdu da njihova sumnja nije bila bez razloga.

Upravo zato psiholozi koji proučavaju teorije zavjere ne polaze od pretpostavke da su one uvijek netočne. Zanima ih nešto drugo: zašto su neki ljudi skloniji od drugih vjerovati u skrivene planove, i to bez obzira na to kakvi su dokazi za pojedinu tvrdnju.

Kako je nastao pojam

Izraz "teorija zavjere" pojavljuje se u engleskom tisku već u 19. stoljeću, ali je današnje značenje dobio sredinom 20. stoljeća. Filozof Karl Popper 1945. u knjizi Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji opisao je "zavjerničku teoriju društva": uvjerenje da se sve što se u društvu događa, osobito ratovi, nezaposlenost i siromaštvo, može objasniti namjerom neke moćne skupine. Popper je upozoravao da mnogi događaji nastaju kao neželjena posljedica postupaka mnogih ljudi, a ne nečijeg plana.

Povjesničar Richard Hofstadter u eseju iz 1964. pisao je o "paranoidnom stilu" u američkoj politici, načinu razmišljanja u kojem se povijest vidi kao borba protiv goleme i zlonamjerne urote. Naglasio je da riječ "paranoidni" ne koristi u kliničkom smislu, nego da opisuje stil govora koji se ponavlja kroz stoljeća.

Raširena je tvrdnja da je pojam izmislila CIA 1967., kad je svojim uredima poslala upute kako odgovarati kritičarima izvješća o atentatu na Kennedyja. Taj dokument postoji i deklasificiran je 1976. Politolog Lance deHaven-Smith tvrdio je da je on pridonio tome da izraz postane pogrdan. Drugi istraživači upozoravaju da se izraz u pogrdnom značenju koristio i ranije, pa CIA nije njegov izvor.

Zašto ljudi vjeruju

Psihologinja Karen Douglas i suradnici 2017. sažeti su dotadašnja istraživanja u tri skupine motiva. Prvi su spoznajni: ljudi žele razumjeti što se događa, osobito kad su informacije nepotpune ili proturječne. Drugi su egzistencijalni: kad se osjećaju ugroženo ili bez kontrole, objašnjenje u kojem netko stoji iza događaja može se činiti manje zastrašujućim od slučajnosti. Treći su društveni: priče o zavjeri mogu pomoći da se vlastita skupina vidi kao žrtva ili kao ona koja zna istinu.

Pregled je pokazao i nešto neočekivano. Vjerovanje u teorije zavjere ne zadovoljava nužno te potrebe. Ljudi koji više vjeruju u njih u nekim istraživanjima ne osjećaju se sigurnije ni s više kontrole, a ponekad i manje.

Drugi istraživači pokazali su da ljudi koji vjeruju u jednu teoriju zavjere češće vjeruju i u druge. Ted Goertzel 1994. to je nazvao jednim zatvorenim sustavom vjerovanja. Michael Wood i suradnici 2012. otkrili su da su ispitanici koji su vjerovali da je princeza Diana ubijena češće vjerovali i da je možda lažirala smrt i da je živa. Autori su to objasnili zajedničkim uvjerenjem da vlasti skrivaju istinu, koje je važnije od pojedinosti bilo koje priče.

Istraživanja povezuju vjerovanje i s potrebom da se bude poseban: ljudi kojima je važno da znaju nešto što drugi ne znaju skloniji su takvim objašnjenjima. Povjesničari i psiholozi primjećuju i da se teorije zavjere šire u vremenima kriza, ratova, epidemija i naglih promjena.

Veliki događaji i obrasci u šumu

Patrick Leman i Marco Cinnirella 2007. pokazali su ispitanicima izmišljene novinske članke o atentatu na predsjednika jedne države. Kad je u članku predsjednik umro, ispitanici su češće vjerovali da iza napada stoji zavjera nego kad je preživio, iako su ostali podaci bili isti. Ta sklonost da se velikom događaju traži velik uzrok naziva se pristranost proporcionalnosti.

Njemački psihijatar Klaus Conrad 1958. uveo je pojam apofenije, sklonosti da se u nepovezanim podacima vide smisleni obrasci. Jennifer Whitson i Adam Galinsky 2008. objavili su pokuse u kojima su ispitanici kojima je pojačan osjećaj gubitka kontrole češće vidjeli slike u nasumičnim točkama i veze među nepovezanim događajima. Kasniji pokušaj ponavljanja iz 2018. nije potvrdio taj učinak, pa je to pitanje i danas otvoreno.

Koliko je tajnu teško čuvati

Fizičar David Grimes 2016. izradio je matematički model koji procjenjuje koliko dugo velika zavjera može ostati tajna, ovisno o broju upućenih ljudi. Prema njegovu modelu, zavjere s desecima tisuća sudionika vjerojatno bi se otkrile za nekoliko godina. Model se oslanja na pretpostavke o tome koliko često ljudi odaju tajne, koje je teško precizno izmjeriti, a primjeri stvarnih zavjera pokazuju da su neke ipak ostale tajne desetljećima.

Kako provjeriti tvrdnju

Istraživači Sam Wineburg i Sarah McGrew 2019. usporedili su kako informacije na internetu provjeravaju povjesničari, studenti i profesionalni provjeravatelji činjenica. Provjeravatelji su bili najbrži i najtočniji, jer su brzo napuštali stranicu koju provjeravaju i u drugim izvorima tražili tko stoji iza nje. Taj se postupak naziva bočno čitanje.

Iz istraživanja i iskustva provjeravatelja izdvaja se nekoliko koraka koji vrijede za svaku tvrdnju, bez obzira na to tko je iznosi:

• Tko je izvor tvrdnje i što o njemu kažu drugi, neovisni izvori?
• Postoji li izvorni dokument, sudski spis, znanstveni rad ili snimka, ili se svi pozivaju jedni na druge?
• Je li slika ili citat stvarno iz vremena i s mjesta na koje se odnosi?
• Što bi moralo biti istina da tvrdnja vrijedi i koliko bi ljudi moralo šutjeti?
• Koji bi me dokaz uvjerio da nisam u pravu?

Dokazane zavjere, poput Watergatea ili istraživanja u Tuskegeeju, otkrivene su upravo takvim putem: dokumentima, svjedocima, istražnim novinarstvom i sudskim postupcima. Istraživači naglašavaju da ljude koji vjeruju u teorije zavjere ne treba smatrati glupima ili bolesnima, jer podsmijeh obično samo produbljuje nepovjerenje. Pokusi Jona Roozenbeeka i Sandera van der Lindena s igrom u kojoj igrači sami izmišljaju lažne vijesti pokazali su da upoznavanje s tehnikama obmane može pomoći ljudima da ih kasnije lakše prepoznaju.