Lutajući Židov, legenda i njezina zlouporaba

Godine 1228. u opatiju St Albans, sjeverno od Londona, stigao je armenski nadbiskup na hodočašću po zapadnim zemljama. Nosio je preporuke pape, pa su ga opat i redovnici primili s počastima. Nekoliko dana odmarao se u samostanu i preko tumača razgovarao s redovnicima o običajima istočnih zemalja.

Redovnici su ga pitali je li čuo za čovjeka o kojem se mnogo priča: Josipa, koji je bio nazočan kad je Krist trpio, razgovarao s njim i još je živ, kao svjedočanstvo kršćanske vjere. Odgovorio je vitez iz nadbiskupove pratnje, koji mu je bio tumač, i to na francuskom: nadbiskup tog čovjeka dobro poznaje, a malo prije puta na zapad Josip je jeo za njegovim stolom u Armeniji.

Vratar iz Pilatove palače

Priču koju je vitez zatim ispričao zapisao je Roger od Wendovera, redovnik i kroničar opatije, u svojoj kronici Flores historiarum (Cvjetovi povijesti). Kad su Isusa izvodili iz sudnice, vratar u Pilatovoj službi po imenu Kartafil udario ga je šakom u leđa i podrugljivo rekao: "Idi brže, Isuse, idi brže, što se zadržavaš?" Isus se okrenuo, strogo ga pogledao i rekao: "Ja idem, a ti ćeš čekati dok se ne vratim."

Kartafil je tada imao trideset godina. Kad navrši stotu, vraća se u dob od trideset godina, i tako uvijek iznova. Poslije Kristove smrti krstio ga je Ananija, isti koji je krstio apostola Pavla, i dobio je ime Josip. Živi u Armeniji i drugim istočnim zemljama, među biskupima i svećenicima. Malo govori, ne smije se, ne prima darove i živi skromno. Kad ga ljudi od ugleda pitaju, pripovijeda o Kristovoj muci i uskrsnuću, a stalno strahuje od Sudnjeg dana. Nadu u spasenje polaže u to što je zgriješio iz neznanja, jer je Krist na križu molio za one koji ne znaju što čine.

Roger nije bio jedini koji je čuo priču. Kroničar iz Bologne zapisao je 1223. da su hodočasnici u Armeniji sreli takvog čovjeka, a astrolog Guido Bonatti u 13. stoljeću pisao je da je viđen u talijanskom gradu Forlìju. Rogerov nasljednik u St Albansu, Matthew Paris, prepisao je priču u svoju veliku kroniku, a 1252. drugi su armenski posjetitelji u opatiji ponovili istu priču, koju su redovnici primili kao veliki dokaz istinitosti kršćanske vjere.

U tim srednjovjekovnim zapisima lutalica je pokajnik i svjedok: čovjek koji je vlastitim očima vidio Krista i svojim životom potvrđuje istinitost evanđelja. Legenda nije dio Biblije, a istraživači njezine korijene traže u Isusovim riječima da neki od onih koji ondje stoje neće okusiti smrti dok ne vide Sina Čovječjega kako dolazi.

Postolar Ahasver

Godine 1602. u Njemačkoj se pojavio kratak letak, Kurtze Beschreibung und Erzehlung von einem Juden mit Namen Ahasverus (Kratak opis i priča o Židovu po imenu Ahasver). Te je godine izašao u osam izdanja. Prema letku, luteranski biskup Paulus von Eitzen, glavni nadzornik crkava u Schleswigu, sreo je u jednoj hamburškoj crkvi pokajanog, siromašno odjevenog čovjeka, nemirnog pri pomisli da za nekoliko tjedana mora dalje. Čovjek je rekao da je u Jeruzalemu bio postolar i da je otjerao Isusa kad se, noseći križ, htio odmoriti pred njegovom kućom.

Letak je preveden na mnoge jezike, francuski 1609., a tijekom 17. i 18. stoljeća ljudi su javljali da su lutalicu vidjeli u raznim europskim gradovima. Promijenio se i smisao priče. Srednjovjekovni Kartafil bio je pokajani svjedok vjere. Ahasver iz letka izričito je Židov, a njegovo vječno lutanje sve se češće tumačilo kao slika cijelog židovskog naroda, raspršenog po svijetu kao kazna zato što nije prihvatio Krista. Tako je legenda postala dio predrasude koja je stoljećima pratila Židove u kršćanskoj Europi.

Od romana do propagande

U 19. stoljeću Lutajući Židov postao je omiljen lik književnosti i umjetnosti. Pisali su o njemu Goethe, Shelley i mnogi drugi, a Eugène Sue objavio je 1844. i 1845. roman Lutajući Židov. Prema tom romanu Fromental Halévy 1852. postavio je u pariškoj Operi operu istog imena, a Gustave Doré 1856. izradio je ciklus od dvanaest drvoreza. Kod tih autora on je najčešće tragičan lik, čovjek kojemu je uskraćena smrt i koji nosi nemir cijelog čovječanstva. Isti lik u isto se vrijeme javljao i u novinskim karikaturama koje su se rugale Židovima.

Nacistička Njemačka iskoristila je njegovo njemačko ime, der ewige Jude (Vječni Židov). U Münchenu je od 8. studenoga 1937. do 31. siječnja 1938. otvorena propagandna izložba pod tim naslovom. Godine 1940. izašao je istoimeni film koji je režirao Fritz Hippler, predsjednik Filmske komore Reicha, uz sudjelovanje ministra propagande Josepha Goebbelsa. Bio je to lažni dokumentarac, sa snimkama Židova u getima u Varšavi i Łódźu, prikazivan diljem Njemačke i okupirane Europe.

Židovski umjetnici i pisci lik su preuzeli i promijenili mu značenje. Na umjetničkom djelu iz Basela iz 1901. "Vječni Židov" vraća Toru u Obećanu zemlju, a Marc Chagall između 1923. i 1925. naslikao je sliku Lutajući Židov (Le Juif errant). Kod njih lutalica više nije kažnjenik, nego slika progonstva i opstanka.