Prva karantena u Dubrovniku 1377.

Godine 1348. velika pandemija kuge zahvatila je Europu, a, prema Hrvatskoj enciklopediji, pojedini talijanski gradovi tada su prekinuli trgovinu. Dubrovnik je bio mali, ali bogat trgovački grad i nije si to mogao priuštiti.

Otočić kao čekaonica

Prema enciklopediji, 1377. Dubrovnik uvodi karantenu bez prekida trgovine: putnici iz zaraženih područja moraju provesti 30 dana na otoku Mrkanu ili u Cavtatu. Američki radio NPR, oslanjajući se na Ivanu Marinavić iz Lazareta, navodi da je grad mogao čekati samo na pustim otocima, ne zatvarajući se, kako su činili Venecija i Milano, te da je zahtijevano razdoblje bilo 40 dana. Naziv quarantino (talijanska riječ za razdoblje od četrdeset dana) povjesničari, kaže NPR, povezuju s biblijskim događajima, četrdeset dana Isusova posta u pustinji ili potopa u Noinoj arci.

Karantena je u početku, prema Marinavić, bila improvizirana: na otocima oko Dubrovnika, u drvenim kućama ili na otvorenom. Uz putnike su, kaže ona, boravili i pisar, dvojica čuvara, dvojica čistača i grobar. Hrvatska enciklopedija navodi da je izolacija kasnije produljena na 40 dana, "a tada se uvodi naziv karantena".

Prva zgrada za karantenu

Enciklopedija o lazaretu bilježi da je 1397. gradska uprava samostan sv. Marije na Mljetu odredila kao karantenski lazaret za putnike, prvu zgradu namijenjenu toj svrsi. Poslije su građeni lazareti na Dančama, Lokrumu i Pločama. Današnji kompleks Lazareta u Dubrovniku NPR dovodi do 1642. i opisuje ga kao zgrade neposredno izvan gradskog zida u kojima su putnici, uglavnom iz Osmanskog Carstva, čekali svojih 40 dana.

Lazareti su sačuvali predmete koji danas djeluju gotovo moderno: štapove sa šiljcima kojima su čuvari održavali razmak i blagajnu s otvorom kroz koji je novac padao u ladicu, kako ga nitko ne bi dodirivao. Kazne su, prema Marinavić, bile stroge: mučenje, odsijecanje nosa ili ušiju, a ponekad i smrt.

Od Dubrovnika prema cijeloj obali

Hrvatska enciklopedija navodi da mjera u 15. stoljeću postaje uobičajena i širi se na druge gradove. Mletačka Dalmacija dobila je 1581. sustav sa središnjim lazaretom u Splitu, koji je u 16. stoljeću, prema enciklopediji o lazaretu, bio jedan od najbolje organiziranih u Sredozemlju i radio do kraja 18. stoljeća. U 18. stoljeću na hrvatskom području uspostavljen je sustav stalne kopnene zaštite, a austrijska uprava organizirala je sanitarni kordon Vojne krajine.

Alexander Buczynski opisuje taj kordon kao liniju graničnih stražarnica od Bijelog Vrha u Lici do Karpata, s karantenskim postajama na prijelazima, a karantene su, ovisno o mogućoj zaraženosti putnika i robe, trajale od 10 do 42 dana. Za najvišu razinu opasnosti stražari su smjeli pucati i spaliti nezakonite prelaznike. Unatoč tome, prekogranična je trgovina rasla od početka 19. stoljeća, a nezakoniti prijelazi i migracije nisu prestajali. Krajem 19. stoljeća, kaže enciklopedija, karantenski su sustavi izgubili važnost jer su ih zamijenile nove mjere zaštite.

Dokazi za i protiv

Dubrovnik je prvi uveo karantenu

• U prilog: Hrvatska enciklopedija navodi da je Dubrovnik 1377. bio prvi grad u svijetu koji je uveo karantenu bez prekida trgovine; NPR ga naziva prvom državnom karantenom.
• Protiv: Isti izvor bilježi da su 1348. neki talijanski gradovi već prekidali trgovinu zbog kuge, pa je pitanje što se točno računa kao karantena.

Postupni razvoj mjere

• U prilog: Enciklopedija opisuje da je mjera u 15. stoljeću postala uobičajena i proširila se na druge gradove, a stalni lazareti nastaju tek 1397. i kasnije.
• Protiv: Izvori koje smo našli ne navode da je neki drugi grad prije 1377. uveo izolaciju putnika uz otvorenu trgovinu.

Gospodarski, a ne samo zdravstveni razlog

• U prilog: NPR navodi da je novac bio glavni razlog: grad je htio očuvati trgovinu u teškim vremenima.
• Protiv: Lazareti, stroge kazne i čuvari pokazuju da je mjera imala i izravan zdravstveni cilj.