Robert Johnson i raskrižje

U prosincu 1938. producent John Hammond pripremao je u njujorškom Carnegie Hallu koncert From Spirituals to Swing. Među glazbenicima koje je želio dovesti bio je i Robert Johnson, čije je ploče cijenio. Kad su ga potražili u Mississippiju, saznali su da je umro nekoliko mjeseci ranije. Hammond je umjesto njega publici pustio dvije njegove snimke s gramofona.

Dječak s usnom harmonikom

Robert Leroy Johnson rođen je u Hazlehurstu u Mississippiju, vjerojatno 8. svibnja 1911. Djetinjstvo je dijelom proveo u Memphisu, a oko 1920. živio je kraj Robinsonvillea, u delti Mississippija, gdje su crnačke obitelji radile na pamučnim plantažama. U veljači 1929. oženio se Virginijom Travis, koja je ubrzo nakon toga umrla pri porodu. Rođaci njegove žene, kako je kasnije zabilježio istraživač Mack McCormick, smatrali su to kaznom što je pjevao svjetovne pjesme, za što se u kraju govorilo da je "prodao dušu vragu".

Johnson je uz Willieja Browna, Charleyja Pattona i Sona Housea pokušavao naučiti svirati gitaru. Son House poslije se sjećao da je Robert dobro svirao usnu harmoniku, ali da je na gitari bio neugodno loš. Onda je otišao.

Povratak majstora

Oko 1931. Johnson se vratio u kraj oko Hazlehursta i počeo učiti od lokalnog bluesmana Ikea Zimmermana, kojega istraživači danas smatraju najvažnijim utjecajem na njegov stil. Prema istraživanju Brucea Conforta, njih su dvojica vježbala noću na groblju, jer je ondje bilo tiho i nitko ih nije ometao.

Kad se Johnson nakon otprilike dvije godine pojavio u Robinsonvilleu, svirao je s potpuno zrelom tehnikom, kao da je u međuvremenu postao drugi glazbenik. Ta nagla promjena kasnije je postala temelj legende. Prema njoj, Johnson je u ponoć donio gitaru na raskrižje dviju cesta, gdje ga je dočekao krupan crni čovjek, uzeo mu gitaru, ugodio je, odsvirao nekoliko pjesama i vratio je. S njom je Johnson dobio dar, a vrag njegovu dušu.

U pjesmama je Johnson i sam pjevao o vragu: u Me and the Devil Blues vrag mu kuca na vrata, u Hellhound on My Trail progone ga paklenski psi, a Cross Road Blues govori o čovjeku koji kleči na raskrižju i moli. Ništa od toga ne spominje prodaju duše.

Ploče iz hotelske sobe

Johnson je bio putujući glazbenik. Svirao je na uglovima ulica, u krčmama i na subotnjim zabavama, a vjeruje se da je putovao do Memphisa, St. Louisa, Chicaga i New Yorka. Producent Don Law snimio ga je u studenome 1936. u San Antoniju i u lipnju 1937. u Dallasu, u prostorijama improviziranima za snimanje. Iz tih je sesija ostalo 29 pjesama, među njima Sweet Home Chicago, Love in Vain i Cross Road Blues. Ploče su se prodavale skromno, a o njemu se izvan delte gotovo ništa nije znalo.

Posljednji tjedni

U ljeto 1938. Johnson je nekoliko tjedana svirao na zabavama oko Greenwooda. Umro je 16. kolovoza 1938., u 27. godini. Smrt nije objavljena ni u jednim novinama. Tek 1968. istraživač Gayle Dean Wardlow pronašao je njegov smrtni list, na kojem su upisani samo datum i mjesto, bez uzroka smrti. Matičarka okruga Leflore poslije je na poleđini dopisala što joj je rekao vlasnik plantaže na kojoj je Johnson umro: mladić je došao svirati na zabavu, liječnik nije pozvan, pokopan je u lijesu koji je platio okrug, a vlasnik je smatrao da je umro od sifilisa.

Glazbenici koji su ga poznavali pričali su drugačije. Prema kazivanju bluesmana Davida "Honeyboyja" Edwardsa, Johnson se na jednoj zabavi udvarao udanoj ženi, a njezin je muž navodno otrovao bocu viskija koju su mu poslužili. Edwards je rekao da mu je jednu takvu bocu izbio iz ruke, a Johnson mu je odgovorio da mu to više nikad ne radi. Pisac Tom Graves osporio je da je otrov bio strihnin, jer se taj otrov ne može sakriti ni u jakom piću, a smrt bi nastupila za nekoliko sati, ne dana. Conforth i Wardlow u životopisu iz 2019. pretpostavljaju da je u piću bio naftalin iz kuglica protiv moljaca, koji rijetko ubija, ali je mogao izazvati krvarenje kod čovjeka koji je već imao čir i proširene vene jednjaka. Liječnik David Connell 2006. je na temelju fotografija predložio da je Johnson imao Marfanov sindrom.

Tri groba

Pravo mjesto Johnsonova groba nije sigurno. Godine 1990. kraj crkve Mount Zion blizu Morgan Cityja postavljen je obelisk s nazivima svih njegovih pjesama, a iste je godine jedna rock skupina postavila mali kamen na groblju Payne Chapel kraj Quita. Istraživač Stephen LaVere 2000. je prikupio iskaz žene navodnog grobara, prema kojem je Johnson pokopan pod velikim stablom pekana kraj crkve Little Zion, sjeverno od Greenwooda. Ondje stoji treći kamen, a za to su se mjesto opredijelili i Conforth i Wardlow.

Odakle priča o raskrižju

Pjevač Tommy Johnson, koji Robertu nije bio rod, svirao je u istom kraju dvadesetih godina. Njegov brat LeDell kasnije je istraživaču Davidu Evansu ispričao da je Tommy tvrdio kako je na raskrižju sklopio pakt s vragom. Povjesničar bluesa Elijah Wald smatra da se priča uz Roberta Johnsona čvrsto vezala tek kad su ga bijeli ljubitelji bluesa otkrili šezdesetih godina, nakon albuma King of the Delta Blues Singers iz 1961. Neki istraživači u vragu s raskrižja vide trag zapadnoafričkog boga raskrižja Legbe, dok etnomuzikolog David Evans upozorava da je slika vraga u bluesu posve poznata iz europskog folklora.