Sibilinske knjige

U starom Rimu postojala je zbirka tekstova kojima se pripisivala sposobnost da ukažu na obrede potrebne u vremenima opasnosti. Zvali su ih Sibilinskim knjigama, prema sibili, proročici iz grčke religijske tradicije. One nisu bile priručnik s jasnim predviđanjima svakog budućeg događaja. Rimske su vlasti u njima tražile tumačenja neobičnih pojava i upute o obredima kojima se, prema tadašnjem vjerovanju, moglo obnoviti ispravno stanje odnosa između ljudi i bogova.

Priča o starici i devet knjiga

Prema poznatoj rimskoj predaji, starica je došla kralju Tarkviniju i ponudila mu devet knjiga proročanstava po visokoj cijeni. Kralj je odbio ponudu, pa je žena spalila tri knjige i za preostalih šest zatražila jednaku cijenu. Kada je kralj ponovno odbio, spalila je još tri. Tek tada je kupio posljednje tri, plativši cijenu koju je isprva tražila za svih devet.

Priča se pripisivala posljednjim rimskim kraljevima, najčešće Tarkviniju Oholom. Antički autori prenijeli su je u više verzija, a detalji nisu posve jednaki. Ona naglašava vrijednost proročanstava i nepromišljenost vladara koji ih je gotovo izgubio. Ipak, kao i druge priče o ranom Rimu, teško ju je provjeriti kao doslovan povijesni događaj.

Knjige su, prema tradiciji, bile pohranjene u hramu Jupitera na Kapitolu. Nisu bile dostupne svakome. Državni svećenici čuvali su ih i tumačili po nalogu Senata. Kada bi se dogodila velika nesreća, epidemija, potres ili drugi znak koji je rimska vlast smatrala prijetećim, knjige su se mogle konzultirati radi odluke o odgovarajućim obredima.

Požar koji je uništio izvornik

Godine 83. pr. Kr. veliki požar zahvatio je Kapitol i uništio hram u kojem su se čuvale Sibilinske knjige. Time je izgubljena izvorna zbirka, barem prema povijesnoj predaji. Rimljani nisu jednostavno odustali od njezina autoriteta. Senat je poslao izaslanike u različite gradove Sredozemlja da prikupe slična proročanstva. U Rim su tako stigli tekstovi povezani s raznim proročkim središtima, uključujući Eritru i druge gradove.

Nova zbirka nije bila nužno istovjetna staroj. Svećenici su procjenjivali koje tekstove treba zadržati, a koje odbaciti. Zbirka je tako postala spoj prikupljenih izreka i državnog odabira. Njezina je svrha bila povezana s rimskom javnom religijom, a ne s osobnim proricanjem za pojedince.

Državna tajna i nadzor nad proročanstvima

Rimske vlasti nadzirale su pristup knjigama jer su tumačenja mogla utjecati na javne odluke i vjersku politiku. Tijekom vremena za njihovo čuvanje bili su zaduženi posebni svećenički kolegiji. Car August dao je pregledati proročke tekstove i ukloniti mnoge koje je smatrao nepouzdanima; preostala zbirka premještena je u Apolonov hram na Palatinu.

Sibilinske knjige ne treba poistovjećivati sa Sibilinskim proroštvima, zasebnom zbirkom tekstova koja je sačuvana u kasnijim židovskim i kršćanskim tradicijama. Ti tekstovi sadrže proročanske pjesme nastajale u različitim razdobljima i ne predstavljaju jednostavan prijepis rimskih državnih knjiga.

O sudbini kasnije zbirke postoje manje sigurni podaci. Neki kasnoantički izvori povezuju njezino uništenje s početkom 5. stoljeća, ali detalji i točan slijed događaja nisu potpuno jasni. Izvorna zbirka iz doba kraljeva i kasnija zbirka iz razdoblja Republike i Carstva tako su dvije različite povijesne faze, koje se u popularnim prikazima ponekad spajaju.

Što se može rekonstruirati?

Nijedan cjelovit rukopis rimskih Sibilinskih knjiga nije preživio. Njihovu ulogu poznajemo iz opisa antičkih autora, državnih odluka i zapisa o obredima koji su provođeni nakon konzultacija. Ti izvori pokazuju da su knjige bile važan dio rimske javne religije, ali ne otkrivaju puni sadržaj zbirke.

Zato se o njima može govoriti kao o stvarnoj instituciji čija je povijest djelomično dokumentirana, uz legendarnu predaju o njihovu nastanku. Nestanak tekstova ne znači da je svaka priča o njima jednako pouzdana. Povijesna jezgra — državno čuvanje proročanskih knjiga i njihovo uništenje u požaru — razlikuje se od detaljne priče o starici koja je prodavala devet svezaka.