Izgubljena knjižnica Ivana Groznog

Moskovski Kremlj stoljećima je bio središte ruske vlasti, mjesto čuvanja državnih dokumenata, crkvenih predmeta i vrijednih knjiga. Upravo je ondje smještena jedna od najpoznatijih književnih potraga u ruskoj povijesti: priča o izgubljenoj knjižnici moskovskih careva. U popularnoj verziji povezuje se s Ivanom IV. Groznim, koji je vladao od 1533. do 1584., no pojedini istraživači smatraju da je zbirka, ako je postojala, nastajala još u doba njegova djeda Ivana III.

Knjige koje su navodno stigle iz Bizanta

Prema kasnijim pričama, važan dio zbirke donijela je Sofija Paleolog, nećakinja posljednjega bizantskog cara, koja se 1472. udala za Ivana III. U toj se predaji govori o rukopisima iz Konstantinopola i drugim vrijednim djelima na grčkom i latinskom. Zbog pada Bizantskog Carstva 1453. takva je priča djelovala uvjerljivo: izbjeglice, crkvenjaci i diplomati doista su prenosili knjige i kulturna dobra u druge zemlje.

Međutim, nema sačuvanog popisa koji bi pouzdano opisao navodnu carsku knjižnicu. Ni njezin sastav ni veličina ne mogu se utvrditi. Kasniji autori pripisivali su joj djela antičkih pisaca za koja danas nemamo cjelovite primjerke, a ponegdje su se pojavljivale i pretjerane tvrdnje o rukopisima iz Aleksandrijske knjižnice. Takvi navodi često su ponavljani bez provjerljivog inventara.

Izvještaj o tajnim prostorijama

Jedna od najčešće prepričavanih epizoda pojavljuje se u izvještaju moskovskog službenika Konona Osipova iz 1724. godine. Osipov je prenio priču o službeniku Vasiliju Makarijevu, koji je navodno 1682. ušao u podzemni prolaz ispod Kremlja i vidio prostoriju s velikim škrinjama. Prema toj verziji, vijest je stigla do kneginje Sofije Aleksejevne, nakon čega je pristup prostorijama zabranjen.

Izvještaj je važan kao dokaz da je priča o skrivenim prostorijama kružila početkom 18. stoljeća. No on nije isto što i izravan dokaz da su u škrinjama bili antički rukopisi. Podzemni prolazi i prostorije postojali su u Kremlju, ali za škrinje s rukopisima nema drugog svjedočanstva.

U 19. stoljeću potraga je dobila novi zamah. Povjesničari i istraživači pokušavali su povezati različite zapise, a neki su tvrdili da su pronašli tragove popisa rukopisa. Najpoznatija priča odnosila se na profesora E. F. K. Dabelova, koji je navodno u arhivu u Pärnuu vidio dokument s naslovom „Rukopisi u posjedu cara”. Dokument je poslije nestao, a ostale su samo njegove navodne bilješke. Budući da izvornik nije dostupan za provjeru, taj se popis ne može smatrati čvrstim dokazom.

Zašto knjižnica još nije pronađena?

Moskva je tijekom stoljeća prolazila kroz požare, ratove, pregradnje i promjene državnih ustanova. Ako je zbirka doista postojala, mogla je biti raspršena, preseljena, uništena ili uklopljena u druge zbirke. Jednako je moguće da su se različite stvarne zbirke s vremenom stopile u jednu veliku legendu. Za sada nije pronađen katalog, rukopis ili arheološki nalaz koji bi potvrdio cjelovitu priču o skrivenoj knjižnici.

Potraga se nastavlja uglavnom kroz proučavanje arhivskih zapisa, povijesti Kremlja i starih kataloga. Istraživači moraju razlikovati dokaze o postojanju podzemnih prostorija od dokaza o knjigama koje su se navodno nalazile u njima. Ta je razlika razlog zbog kojeg knjižnica ostaje povijesna zagonetka, a ne potvrđeno arheološko otkriće.