Smrt Aleksandra Velikog

Najmoćniji čovjek svojeg vremena razbolio se u Babilonu nakon gozbe i za dva tjedna bio mrtav, u 33. godini. Prema antičkim piscima, tijelo mu se danima nije raspadalo, a liječnici i povjesničari već dvije tisuće godina ne mogu se složiti što ga je ubilo.

Ukratko

  • Aleksandar Veliki umro je u Babilonu između 10. i 11. lipnja 323. pr. Kr., prema babilonskom astronomskom dnevniku, nakon bolesti s vrućicom koja je trajala oko dva tjedna.
  • Već u antici širila se priča da su ga otrovali Antipatar i njegovi sinovi, ali je ona zapisana u spisima s jasnom političkom namjerom.
  • Suvremeni liječnici predlažu malariju, trbušni tifus, virus Zapadnog Nila, trovanje biljkom čemerikom, upalu gušterače i Guillain-Barréov sindrom, a svaka hipoteza ima svoje slabosti.
  • Aleksandrovo tijelo nije sačuvano, pa nijedna dijagnoza ne može biti potvrđena.

U trinaest godina vladavine Aleksandar III. Makedonski osvojio je Perzijsko Carstvo, Egipat i zemlje sve do rijeke Ind. U proljeće 323. pr. Kr. vratio se u Babilon, koji je namjeravao učiniti središtem svojeg carstva, i pripremao pohod na Arabiju. Imao je 32 godine i nije odredio nasljednika.

Gozba kod Medija

Antički izvori opisuju posljednje Aleksandrove dane različito. Prema Plutarhu i Arijanu, koji su pisali stoljećima kasnije, ali se pozivaju na dvorske dnevnike, takozvane Efemeride, Aleksandar je nakon gozbe kod svojeg prijatelja Medija iz Larise nastavio piti i sljedeće noći, a zatim dobio vrućicu. Danima se kupao, prinosio žrtve i davao zapovijedi, dok se vrućica pojačavala. Na kraju više nije mogao govoriti. Vojnici su ga prošli jedan po jedan, a on ih je pozdravljao samo pokretom glave i očima.

Diodor Sicilski i drugi kasniji pisci donose dramatičniju inačicu: Aleksandar je nakon što je ispio veliku čašu vina osjetio oštru bol, kao da je udaren. Babilonski astronomski dnevnik, zapis suvremen događaju, kratko bilježi da je kralj umro, i taj zapis smješta smrt između večeri 10. i večeri 11. lipnja 323. pr. Kr.

Priča o otrovu

Gotovo odmah nakon smrti Aleksandrovi su se vojskovođe počeli boriti za njegovo carstvo. U tim se borbama proširila priča da je kralj otrovan. Kao krivce spominjali su Antipatra, namjesnika Makedonije, kojega je Aleksandar upravo bio pozvao u Babilon, i njegove sinove: Kasandra, koji je stigao na dvor, i Jolu, kraljeva peharnika. Neki su dodavali da je otrov pripremio Aristotel. Prema Justinu, otrov je bio toliko jak da se mogao prenijeti samo u konjskom kopitu.

Povjesničari ističu da je ta priča najjasnije zapisana u spisu o Aleksandrovoj smrti i oporuci koji je, prema raspoloživim dokazima, nastao u krugu protivnika Antipatrove obitelji nekoliko godina kasnije, pa je mogla poslužiti kao politička promidžba. Plutarh i Arijan spominju glasine o trovanju, ali ih ne prihvaćaju.

Toksikolog Leo Schep sa suradnicima predložio je u radu objavljenom 2014. da je, ako je Aleksandar otrovan, najvjerojatniji otrov bijela čemerika, biljka koju su Grci poznavali i koja može izazvati dugotrajno trovanje. Povjesničar Robin Lane Fox odgovara da su otrovi antičkih travara djelovali brzo, pa se dvotjedna bolest teško slaže s trovanjem.

Dijagnoze nakon dvije tisuće godina

Liječnici su se slučaju vraćali mnogo puta. Godine 1998. skupina sa Sveučilišta Maryland, na godišnjoj konferenciji posvećenoj povijesnim dijagnozama, zaključila je da se tijek bolesti dobro slaže s trbušnim tifusom, koji može uzrokovati i bol u trbuhu i postupnu oduzetost. Drugi su predlagali malariju, uobičajenu u babilonskim močvarama, u koje je Aleksandar plovio pregledati nasipe. Epidemiolozi John Marr i Charles Calisher 2003. predložili su upalu mozga koju uzrokuje virus Zapadnog Nila, uz antičku priču o gavranima koji su pali mrtvi pred Aleksandrom pri ulasku u grad. Drugi su upozorili da taj virus vjerojatno tada još nije zahvaćao ljude.

Liječnik Burke Cunha 2004. usporedio je malariju i tifus i zaključio da tifus bolje odgovara opisu. Spominjale su se i upala gušterače nakon obilnog pijenja i jela, bolest srčanih zalistaka i leukemija.

Tijelo koje se nije raspadalo

Plutarh bilježi da se Aleksandrovo tijelo danima nije počelo raspadati, iako je ležalo na babilonskoj vrućini, što su suvremenici shvatili kao znak božanskog podrijetla. Katherine Hall, liječnica i predavačica na medicinskom fakultetu Sveučilišta Otago na Novom Zelandu, predložila je u radu objavljenom početkom 2019. u časopisu The Ancient History Bulletin objašnjenje: Aleksandar je mogao imati Guillain-Barréov sindrom, bolest u kojoj imunosni sustav napada živce i izaziva oduzetost koja se širi tijelom. Prema toj pretpostavci, kralj je u posljednjim danima bio potpuno oduzet i disao je tako slabo da su ga proglasili mrtvim prije nego što je zaista umro.

Nijedna od tih hipoteza ne može se provjeriti. Antički opisi nastali su stoljećima kasnije i međusobno se razlikuju, a Aleksandrovo tijelo, odneseno u Egipat, izgubljeno je. Gdje je, i danas se traži.

Kronologija

  1. 356. pr. Kr.: Aleksandar se rađa u Peli, u Makedoniji.
  2. 336. pr. Kr.: Postaje makedonski kralj.
  3. Proljeće 323. pr. Kr.: Vraća se u Babilon i priprema pohod na Arabiju.
  4. Svibanj–lipanj 323. pr. Kr.: Nakon gozbe kod Medija iz Larise dobiva vrućicu.
  5. 10.–11. lipnja 323. pr. Kr.: Aleksandar umire u Babilonu.
  6. 322.–321. pr. Kr.: Ptolemej odvozi tijelo u Egipat.
  7. 1998.: Liječnici sa Sveučilišta Maryland predlažu trbušni tifus.
  8. 2003.: Predložen je virus Zapadnog Nila.
  9. 2013.–2014.: Objavljena je hipoteza o trovanju bijelom čemerikom.
  10. 2019.: Katherine Hall predlaže Guillain-Barréov sindrom.

Ključne osobe

  • Aleksandar Veliki: Makedonski kralj i osvajač koji je umro u Babilonu 323. pr. Kr.
  • Antipatar: Namjesnik Makedonije kojega je predaja optuživala za trovanje.
  • Kasandar: Antipatrov sin koji se nalazio na dvoru u vrijeme kraljeve bolesti.
  • Medije iz Larise: Aleksandrov prijatelj na čijoj se gozbi kralj razbolio.
  • Ptolemej I. Soter: Aleksandrov vojskovođa koji je oteo njegovo tijelo i postao kralj Egipta.
  • Katherine Hall: Liječnica sa Sveučilišta Otago koja je predložila Guillain-Barréov sindrom.
  • Leo Schep: Toksikolog koji je predložio trovanje bijelom čemerikom.

Što se zna

  1. Prema babilonskom astronomskom dnevniku, Aleksandar je umro između večeri 10. i večeri 11. lipnja 323. pr. Kr.
  2. Antički izvori opisuju bolest s vrućicom koja je trajala oko dva tjedna i gubitak govora pri kraju.
  3. Priča o trovanju pojavila se ubrzo nakon smrti, u vrijeme borbi Aleksandrovih nasljednika.
  4. Suvremeni istraživači predložili su više zaraznih i nezaraznih bolesti, ali nijednu nije moguće potvrditi.
  5. Aleksandrovo tijelo nije pronađeno.

Otvorena pitanja

  • Koliko su vjerodostojne Efemeride na koje se pozivaju Plutarh i Arijan?
  • Je li priča o otrovu imala ikakvu osnovu ili je bila samo politička promidžba?
  • Je li Aleksandar bio živ još neko vrijeme nakon što su ga proglasili mrtvim?

Teorije

  • Umro je od zarazne bolesti, poput malarije ili trbušnog tifusa
  • Otrovali su ga protivnici na dvoru
  • Umro je od Guillain-Barréova sindroma, oduzet, ali još neko vrijeme živ
  • Umro je od posljedica rana, iscrpljenosti i obilnog pijenja, bez zarazne bolesti i otrova

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori