Smrt cara Pavla I.

Pavao je postao car u studenom 1796., nakon smrti majke Katarine II., s kojom je bio u lošim odnosima. Dugo je čekao prijestolje i, prema mnogim suvremenicima, majku je smatrao odgovornom za smrt svojeg oca, Petra III., koji je ubijen 1762. nakon prevrata koji je Katarinu doveo na vlast.

Car kojeg se bojalo plemstvo

Kao car Pavao je htio uvesti red i stegu. Promijenio je zakon o nasljeđivanju prijestolja tako da ono ide po muškoj lozi, ograničio neke povlastice plemstva i uveo strogu vojničku stegu po pruskom uzoru. Otpustio je ili kaznio velik broj časnika i dužnosnika, među njima sedam feldmaršala i više od tristo generala. Njegove odluke često su bile nagle i nepredvidljive, pa su se mnogi na dvoru osjećali nesigurnima.

U vanjskoj politici Pavao je najprije ratovao protiv revolucionarne Francuske, a potom se okrenuo prema Napoleonu i protiv Britanije. Postao je i veliki meštar Malteškog reda. Početkom 1801. pripremao je pohod kozaka prema Britanskoj Indiji. Britanski interesi u Rusiji time su bili ozbiljno ugroženi.

Dvorac s jarcima

Pavao je strahovao da će završiti kao otac. Dao je sagraditi novi dvorac u središtu Sankt Peterburga, okružen kanalima, s pokretnim mostovima i nalik utvrdi. Mihajlovski dvorac građen je od 1797. prema nacrtima Vincenza Brenne, a carska obitelj uselila se početkom 1801., iako su zidovi još bili vlažni. U njemu je car proveo četrdesetak noći.

Urota se pripremala mjesecima. Glavni organizatori bili su grof Peter Ludwig von der Pahlen, vojni guverner Sankt Peterburga, koji je zbog svojeg položaja mogao urotu prikriti, i diplomat Nikita Panin. U uroti su bila i braća Zubov, nekadašnji Katarinini miljenici. Prema mnogim izvorima, Pahlen je careviću Aleksandru pokazao da je car možda spreman zatvoriti i njega i majku, pa je Aleksandar pristao na svrgavanje oca, uz uvjet da se caru ne naudi.

Noć 11. ožujka

Kasno navečer skupina od nekoliko desetaka časnika, mnogi od njih pod utjecajem alkohola, ušla je u dvorac. Straža je bila zamijenjena odanim ljudima. Manja skupina, među njima general Levin August von Bennigsen i Nikolaj Zubov, upala je u carevu spavaću sobu. Car se skrivao iza zastora. Tražili su da potpiše odreknuće od prijestolja, a on je odbio.

Što se dalje dogodilo, poznato je iz kasnijih iskaza sudionika, koji si proturječe. Prema najčešćem opisu, Nikolaj Zubov udario je cara teškom zlatnom burmuticom u sljepoočnicu, a zatim su ga drugi bacili na pod i zadavili šalom. Bennigsen je u svojim zapisima tvrdio da je u tom trenutku izašao iz sobe. Pahlen je, prema nekim pričama, namjerno stigao kasnije, da bi se u slučaju neuspjeha mogao pretvarati da je došao caru u pomoć.

Aleksandar, koji je bio u dvorcu, saznao je za smrt oca nekoliko sati poslije. Prema poznatoj priči, Zubov mu je rekao da je vrijeme da odraste i ide vladati. Narodu je objavljeno da je car umro od moždanog udara, a dvorski liječnik James Wylie potpisao je takav nalaz. Prema svjedočanstvima, pokojnik je izložen s teškom šminkom i širokim ovratnikom koji je pokrivao vrat.

Šutnja novog cara

Aleksandar I. vladao je do 1825. i nikad nije kaznio ubojice. Pahlen i Panin ubrzo su udaljeni s dvora, ali nitko nije izveden pred sud. Prema svjedočanstvima suvremenika, Aleksandra je osjećaj krivnje pratio cijeli život.

Ubrzo su se pojavila i pitanja o ulozi Britanije. Britanski veleposlanik Charles Whitworth bio je prije urote blizak s Olgom Žerebcovom, sestrom braće Zubov, u čijoj su se kući urotnici sastajali, a neki su suvremenici tvrdili da je urota financirana britanskim novcem. Povjesničari se o tome ne slažu: Whitworth je iz Rusije otišao godinu dana prije atentata, a dokumenti koji bi izravno pokazali britansko financiranje nisu pronađeni.

Mihajlovski dvorac carska je obitelj ubrzo napustila. Godine 1823. predan je vojnoj inženjerskoj školi, pa se i danas zove Inženjerski dvorac, a sada je dio Ruskog muzeja.