Rasputinova smrt

Grigorij Jefimovič Rasputin rođen je 1869. u selu Pokrovskoje u zapadnom Sibiru. Bio je seljak bez škole koji je lutao po samostanima i stekao glas iscjelitelja i molitelja. Početkom 20. stoljeća pojavio se u salonima Sankt Peterburga, a 1905. upoznao je cara Nikolaja II. i caricu Aleksandru.

Iscjelitelj na dvoru

Careviću Alekseju, jedinom carevu sinu, dijagnosticirana je hemofilija, bolest zbog koje krv ne zgrušava, pa svako krvarenje može biti opasno po život. Bolest se skrivala od javnosti. Carica je vjerovala da Rasputinove molitve pomažu djetetu kad liječnici ne mogu, a nekoliko puta Aleksejevo se stanje poboljšalo nakon što je Rasputin došao ili poslao poruku.

Na dvoru i u javnosti Rasputin je izazivao sve veće neprijateljstvo. Pričalo se o njegovim pijankama i odnosima sa ženama, a kako se Rusija od 1914. borila u Prvom svjetskom ratu i trpjela teške poraze, mnogi su vjerovali da on preko carice utječe na imenovanja ministara. U lipnju 1914. jedna ga je žena u rodnom selu teško ranila nožem, ali je preživio.

Noć u palači Mojka

Krajem 1916. skupina plemića odlučila je da ga mora ukloniti. Predvodio ih je knez Feliks Jusupov, suprug careve nećakinje i jedan od najbogatijih ljudi u Rusiji. S njim su bili veliki knez Dmitrij Pavlovič, carev bratić, i Vladimir Puriškevič, desničarski zastupnik u Dumi, koji je nekoliko tjedana ranije u govoru napao Rasputinov utjecaj.

Jusupov je Rasputina pozvao u svoju palaču na rijeci Mojki kasno navečer 16. prosinca 1916. Prema njegovu kasnijem opisu, gosta je odveo u podrumsku sobu i ponudio mu kolače i vino otrovane cijanidom. Rasputin je jeo i pio, ali otrov, kako je Jusupov pisao, nije djelovao. Jusupov je otišao gore k ostalima, vratio se s revolverom i pucao mu u prsa. Kad su urotnici mislili da je mrtav, Rasputin je ustao, napao Jusupova i pobjegao u dvorište, gdje ga je Puriškevič pogodio još nekoliko puta.

Urotnici su tijelo umotali i odvezli do Petrovskog mosta te ga bacili kroz led u rukavac Neve. Radnici su na ogradi mosta primijetili krv, a na ledu čizmu. Tijelo je pronađeno dva dana kasnije, pod ledom, oko dvjesto metara nizvodno.

Što je pokazala obdukcija

Obdukciju je obavio liječnik Dmitrij Kosorotov. Pronašao je tri prostrijelne rane, jednu u trbuhu, jednu u leđima i jednu u čelu, ispaljenu iz neposredne blizine, koja je bila smrtonosna. Nije pronašao tragove otrova. Prema dostupnim opisima, nije bilo ni vode u plućima, pa Rasputin nije umro utapanjem, kako je kasnije tvrdila legenda.

Rasputinova kći poslije je pisala da otac nije jeo slatkiše, pa je dvojila je li uopće jeo kolače. Povjesničari danas upozoravaju da je Jusupov svoju priču pričao više puta, u knjizi iz 1927. i u memoarima iz 1953., i da ju je s vremenom dramatizirao. Slika neranjivog čovjeka koji odolijeva otrovu i mecima potječe uglavnom od njega.

Rasputin je pokopan u Carskom Selu. Car nije dopustio suđenje plemićima, nego je Dmitrija Pavloviča poslao na bojište u Perziji, a Jusupova na imanje. Nekoliko tjedana kasnije, u veljači 1917., izbila je revolucija. Nakon careve abdikacije Rasputinovo je tijelo iskopano i spaljeno.

Britanski trag

Godine 2004. umirovljeni zapovjednik londonske policije Richard Cullen i povjesničar Andrew Cook iznijeli su, u dokumentarcu BBC-ja i kasnijim knjigama, tvrdnju da je u ubojstvu sudjelovala britanska tajna služba. Prema njima, Britanci su se bojali da Rasputin nagovara cara na separatni mir s Njemačkom, što bi oslobodilo njemačke divizije za zapadno bojište.

Glavni lik te tvrdnje je Oswald Rayner, britanski obavještajac u Petrogradu, koji je s Jusupovom bio prijatelj od studija na Oxfordu. Cullen i Cook tvrdili su da je smrtonosni hitac u čelo ispaljen iz drugog oružja nego ostali i da ga je ispalio Rayner. Kao potporu navodili su pismo britanskog časnika Stephena Alleyja, napisano nekoliko dana nakon ubojstva, u kojem stoji da stvari nisu išle posve prema planu. Prema istraživanju muzeja u Brightonu, i jedan britanski časnik u pismu iz veljače 1917. natuknuo je da je u ubojstvu sudjelovao Englez, ne navodeći ime.

Kritičari odgovaraju da se iz fotografija i obdukcijskog nalaza ne može odrediti kalibar metka, da je jedini izvor o tome tko je bio u podrumu sam Jusupov i da u arhivu britanske tajne službe nije pronađen nijedan dokument koji Raynera ili druge Britance povezuje s ubojstvom. Povjesničar Douglas Smith, autor opsežnog Rasputinova životopisa iz 2016., smatra da za britansko sudjelovanje nema uvjerljivih dokaza.