Spontano samozapaljenje

O spontanom samozapaljenju piše se s oprezom, jer se iza svakog zabilježenog slučaja krije stvarna osoba i njezina obitelj. Ovaj članak ne opisuje ozljede, nego govori o tome kako je zamisao nastala, što su istražitelji utvrdili i što je ostalo otvoreno.

Kako je nastala zamisao

U 18. stoljeću europski su liječnici i učenjaci počeli bilježiti neobične smrti u požarima. Zajedničko im je bilo to da je tijelo izgorjelo gotovo potpuno, a namještaj, zidovi pa i odjeća u istoj sobi ostali su malo oštećeni. Godine 1746. talijanski učenjak Paul Rolli, član londonskog Kraljevskog društva, u časopisu tog društva opisao je smrt grofice Cornelie Bandi iz Cesene i upotrijebio izraz koji je ostao: spontano samozapaljenje.

Tadašnja objašnjenja odgovarala su znanju svoga vremena. Mnogi su vjerovali da je uzrok prekomjerno pijenje alkohola, koji bi tijelo učinio zapaljivim. Moralisti su takve smrti tumačili kao kaznu za porok, a liječnici su raspravljali postoji li u tijelu neka unutarnja iskra.

Pisac koji je zamisao proširio

Pojam je široj javnosti najviše približio Charles Dickens. U romanu Sumorna kuća, koji je izlazio u nastavcima 1852. i 1853., trgovac starudijom Krook umire upravo na taj način, a ilustracija na vrhu ovog članka prikazuje trenutak kad dvojica junaka otkrivaju što se dogodilo. Kritičari su Dickensu zamjerili da u ozbiljan roman uvodi praznovjerje. On je u predgovoru odgovorio da se pomno raspitao, nabrojio je slučajeve za koje je čitao, među njima i grofičin, i napisao da ne odustaje od svoje tvrdnje.

Dickens nije bio jedini. Spontano samozapaljenje pojavljivalo se i u djelima drugih pisaca 19. stoljeća, pa je zamisao postala dio popularne kulture prije nego što ju je znanost stigla temeljito ispitati.

Slučaj iz Floride

Najpoznatiji slučaj 20. stoljeća dogodio se u St. Petersburgu na Floridi. Ujutro 2. srpnja 1951. stanodavka je pokušala ući u stan svoje podstanarke, 67-godišnje udovice Mary Reeser, i primijetila da je kvaka na vratima vruća. U stanu su vatrogasci i policija zatekli izgorjeli naslonjač i vrlo malo ostataka, a sobu oko toga mjesta tek djelomično oštećenu dimom i toplinom.

Slučaj je privukao pozornost cijele zemlje, a u istragu se uključio i FBI. Mnogima se činilo nemogućim da vatra dovoljno jaka da gotovo potpuno uništi tijelo ne zahvati ostatak sobe.

FBI je zaključio da nema dokaza o nečem neobjašnjivom. Prema tom tumačenju, gospođa Reeser uzela je tablete za spavanje i zaspala s cigaretom, od koje se zapalila odjeća, a vatru je dalje održavala tjelesna mast. To je objašnjenje prihvatila većina stručnjaka, ali dio javnosti i pisaca o neobjašnjivim pojavama i dalje navodi ovaj slučaj kao najjači dokaz da samozapaljenje postoji.

Ljudska svijeća

Ključ za razumijevanje tih slučajeva postao je takozvani efekt fitilja. Kad se odjeća zapali, toplina topi masno tkivo, a rastopljena mast upija se u tkaninu i gori kao vosak na fitilju svijeće. Takva vatra je relativno mala i ne širi se brzo, ali traje satima i može razviti visoku temperaturu na jednom mjestu. Zato okolni predmeti mogu ostati gotovo netaknuti, a vatra polako uništi ono što joj je izvor goriva.

Američki forenzičar John DeHaan sa suradnicima ispitao je tu pretpostavku pokusima sa svinjskim tkivom umotanim u tkaninu. Objavljeni rezultati iz 1999. pokazali su da takva vatra doista može dugo i sporo gorjeti uz razmjerno malo plamena i da pritom uništi velik dio tkiva.

Američki istraživači Joe Nickell i John F. Fischer analizirali su tridesetak povijesnih slučajeva iz razdoblja od 18. do 20. stoljeća. Utvrdili su da se uz gotovo svako tijelo nalazio mogući izvor vatre, poput svijeće, svjetiljke, cigarete ili kamina. Mnoge su osobe bile starije, slabije pokretne, same ili pod utjecajem alkohola ili lijekova, pa nisu mogle reagirati kad je vatra počela.

Zagonetka koja ne nestaje

Unatoč tim objašnjenjima, pojam nije nestao ni iz službenih dokumenata. U rujnu 2011. mrtvozornik u irskom Galwayju, Ciaran McLoughlin, kao uzrok smrti 76-godišnjeg Michaela Fahertyja, koji je preminuo u prosincu 2010., upisao je spontano samozapaljenje. Istražitelji nisu pronašli tvar koja ubrzava gorenje ni tragove tuđe krivnje, a vatrogasci su isključili kamin u sobi kao izvor požara. Mrtvozornik je rekao da je to prvi takav nalaz u njegovoj dugoj karijeri i da je slučaj svrstao u skupinu za koju ne postoji odgovarajuće objašnjenje.

Upravo je to danas srž rasprave. Nitko nije pokazao kako bi se tijelo moglo zapaliti samo od sebe, bez ikakve vanjske iskre, ali u nekim slučajevima izvor vatre nikad nije pronađen. Za većinu znanstvenika to znači da je izvor promaknuo istražiteljima, a za zagovornike spontanog samozapaljenja da postoji pojava koju još ne razumijemo.