Engleska znojnica

Bolest koja je u Engleskoj 16. stoljeća ubijala za nekoliko sati pojavila se 1485., vratila se pet puta i zatim zauvijek nestala. Ni danas se ne zna što ju je uzrokovalo.

Ukratko

  • Engleska znojnica bila je zarazna bolest koja se u Engleskoj pojavila 1485. i do 1551. vratila još četiri puta, a 1529. proširila se i na sjevernu Europu.
  • Počinjala je naglo, jezom i bolovima, a zatim obilnim znojenjem; mnogi su bolesnici umirali ili se oporavljali u roku od jednog dana.
  • Nakon 1551. u Engleskoj se više nije pojavila, a uzročnik nikad nije utvrđen.
  • Danas se najčešće pretpostavlja da je riječ o nekom hantavirusu, ali dokaza iz ostataka umrlih nema.

U kolovozu 1485. Henrik Tudor pobijedio je kralja Richarda III. kod Boswortha i ušao u London kao Henrik VII. Gotovo istodobno gradom se počela širiti bolest kakvu liječnici nisu poznavali. Do kraja listopada umrlo je nekoliko tisuća ljudi. Bolest je dobila ime po svom najupadljivijem znaku: znojnica, na latinskom sudor anglicus, engleski znoj.

Bolest jednog dana

Opisi iz 16. stoljeća vrlo su slični. Bolest je počinjala naglo, često noću ili u rano jutro, osjećajem tjeskobe, jezom, vrtoglavicom, glavoboljom i jakim bolovima u vratu, ramenima i udovima. Nakon pola sata do tri sata hladnoću je zamjenjivala vrućina i obilno znojenje, uz žeđ, ubrzan puls i bunilo. Bolesnike je tada svladavala neodoljiva pospanost.

Sve se odvijalo brzo. Smrt ili početak oporavka često su nastupali za osam do deset sati, a bolest je obično trajala oko jednog dana. Tko je preživio prvih dvadeset i četiri sata, najčešće bi ozdravio, ali preboljena bolest nije štitila od ponovnog obolijevanja. Zato se o njoj govorilo da netko može biti zdrav za ručkom, a mrtav do večere.

Neobično je bilo i koga je bolest pogađala. Zabilježena smrtnost bila je najveća među odraslim muškarcima, a mala djeca i dojenčad rijetko su obolijevala. Bolest nije štedjela ni bogate ni dvor, što je pridonijelo tome da je dobro zapisana.

Pet valova

Nakon prvog izbijanja 1485. bolest se vraćala 1508., 1517., 1528. i 1551. Val iz 1517. bio je težak, a onaj iz 1528. jedan od najraširenijih. Te je godine oboljela i Anne Boleyn, tada već buduća kraljica, a bolest je preboljeo i kardinal Thomas Wolsey. Thomas Cromwell, kasnije najmoćniji kraljev ministar, u to je vrijeme ostao bez žene i dviju kćeri.

Godine 1529. bolest je prvi put prešla more. Pojavila se u Hamburgu, proširila se uz obalu Baltika i u Nizozemsku i pogodila velik dio sjeverne i srednje Europe, ali je ondje do kraja godine nestala. Njemački liječnik Euricius Cordus te je godine objavio spis o tome kako se zaštititi od nove bolesti. Ilustracija na vrhu ovog članka potječe iz jednog takvog spisa.

Posljednji veliki val počeo je u travnju 1551. u Shrewsburyju i do listopada je uglavnom prošao. U srpnju te godine od njega su gotovo istodobno umrla dvojica mladih braće, Henry i Charles Brandon, vojvode od Suffolka. Nakon toga engleska znojnica nije se više pojavila.

Liječnik koji ju je opisao

Najvažniji suvremeni opis napisao je engleski liječnik John Caius. Godine 1552. objavio je na engleskom jeziku knjigu o znojnici, kako bi i obični ljudi mogli razumjeti bolest i zaštititi se. Opisao je tijek bolesti, a uzrok je tražio u nečistoći, pokvarenom zraku i neumjerenom životu. Preporučivao je bolesnicima da ostanu u krevetu, umjereno pokriveni, i da ne spavaju dok bolest ne prođe.

Caius je zabilježio da bolest ne izaziva osip na koži, što je kasnije postalo važno za usporedbu s drugim bolestima. Neki današnji istraživači smatraju da je osip ipak mogao postojati u težim slučajevima, ali da ga suvremenici nisu primijetili ili zapisali.

Potraga za uzročnikom

Kako odgonetnuti bolest koja je nestala prije gotovo pet stoljeća, a da nije ostavila tkivo za laboratorij? Istraživači uspoređuju opise sa svim poznatim bolestima. Godine 1981. John Wylie i Leslie Collier sustavno su ponovno procijenili sve suvremene opise bolesti, a neki su istraživači kao uzročnika predlagali virus koji prenose kukci ili krpelji. Godine 1997. Guy Thwaites i suradnici usporedili su znojnicu s plućnim sindromom koji izaziva hantavirus, a koji je 1993. otkriven u Sjedinjenim Državama. Simptomi, brz tijek i smrtnost bili su slični.

Hantavirusi se prenose s glodavaca na ljude, najčešće udisanjem prašine onečišćene njihovim izlučevinama. To bi moglo objasniti zašto je bolest dolazila u valovima, ovisno o brojnosti miševa i štakora, i zašto je češće pogađala ljude na selu. Paul Heyman i suradnici 2014. povezali su na isti način znojnicu i takozvani pikardijski znoj, sličnu, ali blažu bolest koja se u Francuskoj pojavljivala od 1718. do početka 20. stoljeća.

Ta pretpostavka ima i slabosti. Poznati hantavirusi rijetko se prenose s čovjeka na čovjeka, a znojnica se širila kao da se prenosi među ljudima. Predlagani su i drugi uzročnici, poput bedrenice, povratne groznice ili gripe. Pokušaji da se u ostacima umrlih pronađe genetski materijal uzročnika zasad nisu uspjeli.

Kronologija

  1. 22. kolovoza 1485.: Henrik VII. pobjeđuje kod Boswortha; ubrzo nakon toga u Londonu izbija znojnica.
  2. 1508.: Drugi, manji val bolesti.
  3. 1517.: Treći, težak val.
  4. 1528.: Četvrti val; obolijevaju Anne Boleyn i kardinal Thomas Wolsey i preživljavaju.
  5. 1529.: Bolest se širi na Hamburg, Baltik i Nizozemsku, a Euricius Cordus objavljuje spis o njoj.
  6. Travanj–listopad 1551.: Posljednji veliki val, koji počinje u Shrewsburyju.
  7. 1552.: John Caius objavljuje knjigu o znojnici.
  8. 1718.: U Francuskoj se pojavljuje pikardijski znoj.
  9. 1997.: Guy Thwaites i suradnici predlažu da je uzročnik bio hantavirus.

Ključne osobe

  • John Caius: Engleski liječnik koji je 1552. napisao najvažniji suvremeni opis bolesti.
  • Euricius Cordus: Njemački liječnik i botaničar koji je 1529. pisao o zaštiti od znojnice.
  • Henrik VII.: Prvi kralj iz dinastije Tudor; bolest se pojavila nakon njegova dolaska na vlast 1485.
  • Anne Boleyn: Kasnija engleska kraljica, koja je 1528. preboljela znojnicu.
  • Thomas Wolsey: Kardinal i kraljev prvi ministar, koji je preboljeo bolest 1528.
  • Guy Thwaites: Britanski liječnik koji je 1997. sa suradnicima predložio da je uzročnik bio hantavirus.

Što se zna

  1. Bolest se pojavila u Londonu u kolovozu 1485., a veliki valovi zabilježeni su i 1508., 1517., 1528. i 1551.
  2. Godine 1529. proširila se na sjevernu i srednju Europu, a ondje je nestala do kraja iste godine.
  3. Bolest je počinjala naglo, a smrt ili oporavak često su nastupali u roku od jednog dana.
  4. John Caius objavio je 1552. opis bolesti i zabilježio da ne izaziva osip.
  5. Nakon 1551. bolest se u Engleskoj više nije pojavila.
  6. Uzročnik nije utvrđen, a genetski materijal uzročnika nije pronađen.

Otvorena pitanja

  • Koji je mikroorganizam uzrokovao englesku znojnicu?
  • Zašto je bolest nestala nakon 1551. i zašto se nikad nije vratila?
  • Jesu li engleska znojnica i pikardijski znoj bili ista ili srodne bolesti?
  • Zašto je češće pogađala odrasle muškarce nego djecu?

Teorije

  • Bolest je izazvao nepoznati hantavirus koji se prenosio s glodavaca
  • Uzročnik je bio virus koji prenose kukci ili krpelji
  • Bila je to poznata bolest u neobičnom obliku, poput gripe, bedrenice ili povratne groznice
  • Uzročnik je bio virus koji je u međuvremenu nestao i danas ga nema

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori