Phineas Gage

U 19. stoljeću nitko nije znao kako mozak upravlja ponašanjem. Frenologija, tada popularna, tvrdila je da se karakter može čitati iz izbočina lubanje, a ozbiljna neurologija tek se rađala. U takvom je svijetu jedna nesreća na gradilištu pruge postala prirodni pokus, koji su znanstvenici tumačili i prepričavali sljedećih sto i pedeset godina.

Nesreća na gradilištu

Phineas Gage vodio je skupinu radnika koja je za tvrtku Rutland & Burlington Railroad probijala usjek u stijeni južno od mjesta Cavendish u Vermontu. Posao je bio opasan: u rupu izbušenu u stijeni stavljao se barut, preko njega pijesak, a zatim se sve nabijalo dugom željeznom šipkom. Gageova je šipka bila duga oko 110 centimetara, debela oko tri centimetra i teška oko šest kilograma, a na jednom kraju se sužavala u šiljak.

Popodne 13. rujna 1848. barut se zapalio prerano, vjerojatno od iskre kad je šipka udarila o stijenu. Eksplozija je izbacila šipku, koja je ušla u Gageovu glavu ispod lijeve jagodične kosti, prošla iza lijevog oka i izašla kroz vrh lubanje. Pala je dvadesetak metara dalje.

Gage je pao, ali je prema svjedočanstvima progovorio već za nekoliko minuta. Radnici su ga volovskim kolima odvezli do svratišta u Cavendishu, gdje je sjedio na trijemu i razgovarao s prvim liječnikom koji je stigao, Edwardom H. Williamsom. Navečer je liječenje preuzeo mjesni liječnik John Martyn Harlow.

Liječnik i bolesnik

Sljedećih tjedana Gage je bio teško bolestan. Imao je infekciju, a povremeno je bio smeten i bunovan. Harlow je ispustio gnojni apsces, što je, prema današnjem mišljenju, vjerojatno spasilo bolesniku život. Gage je izgubio vid na lijevom oku, ali se tjelesno oporavio. Kad je dovoljno ojačao, vratio se obitelji u New Hampshire.

Harlow je o slučaju 1848. objavio kratko izvješće, koje se usredotočilo na samo preživljavanje. Ugledni harvardski kirurg Henry Jacob Bigelow pregledao je Gagea i predstavio ga liječnicima u Bostonu. On je naglašavao da je bolesnik u osnovi ostao isti, čime je slučaj postao dokaz koliko mozak može podnijeti.

Više nije bio Gage

Drugačiju sliku Harlow je dao tek 1868., osam godina nakon Gageove smrti. Napisao je da je Gage prije nesreće bio cijenjen, vrijedan i promišljen predradnik, a da je nakon nje postao nestrpljiv, sklon psovanju, nesposoban držati se planova i bez obzira prema drugima. Prijatelji su, prema Harlowu, govorili da on "više nije Gage". Ta je rečenica postala jedan od najpoznatijih citata u povijesti medicine.

Iz kasnijih tekstova može se steći dojam da je Gage postao nasilan, nepouzdan lutalica koji nikad više nije radio. Australski psiholog Malcolm Macmillan, koji je desetljećima proučavao izvore, pokazao je da za mnoge takve tvrdnje nema dokaza. Popularni i čak udžbenički prikazi, prema njegovim riječima, slučaju su pripisivali ono što se uklapalo u teorije njihovih autora.

Život nakon nesreće

Ono što se o Gageovu kasnijem životu doista zna slaže se sa slikom čovjeka koji se snašao bolje nego što legenda kaže. Kratko se pojavljivao u Barnumovu muzeju u New Yorku, a zatim je radio u konjušnici i službi kočija u Hanoveru u New Hampshireu. Godine 1852. otišao je u Čile, gdje je oko sedam godina vozio poštanske kočije na dugoj i zahtjevnoj cesti između Valparaísa i Santiaga. Taj posao tražio je rani ustanak, brigu o konjima, snalaženje s putnicima i držanje voznog reda.

Macmillan je zato predložio hipotezu socijalnog oporavka: čvrsto organiziran posao možda je Gageu pomogao da ponovno nauči ono što je ozljeda poremetila. Ta se pretpostavka ne može dokazati, ali objašnjava zašto se prikaz iz 1868. i podaci o njegovu životu ne poklapaju sasvim.

Zdravlje mu je popustilo 1859., pa se preselio obitelji u San Francisco. Ondje su mu počeli epileptički napadaji, a umro je 21. svibnja 1860., u 36. godini. Nekoliko godina kasnije Harlow je uz pristanak obitelji dobio njegovu lubanju, koja se danas zajedno sa šipkom čuva u Warrenovu anatomskom muzeju na Sveučilištu Harvard.

Mozak koji se i danas proučava

Kad su se pojavile nove slikovne tehnike, znanstvenici su se vratili Gageovoj lubanji. Hanna Damasio i suradnici 1994. rekonstruirali su putanju šipke i zaključili da su oštećena oba čeona režnja. Kasnija istraživanja, temeljena na snimkama same lubanje računalnom tomografijom, zaključila su da je ozljeda zahvatila samo lijevi čeoni režanj. Istraživanje Johna Darrella Van Horna i suradnika iz 2012. pokazalo je da je šipka vjerojatno prekinula i velik dio veza bijele tvari između čeonog režnja i ostatka mozga.

Godine 2009. prepoznata je prva poznata fotografija Gagea: dagerotipija na kojoj drži svoju šipku. Do tada se nije znalo kako je izgledao.