Stari Bar, grad pod Rumijom

Pod planinom Rumijom, pet kilometara od mora, stoji kameni grad bez stanovnika, s ostacima katedrale, hamama, sat-kule i akvedukta. Život u njemu prestao je 1878., a od 2004. ga istražuju arheolozi.

Ukratko

  • Stari Bar (talijanski Antivari) je utvrđeni grad pet kilometara istočno od današnje luke Bar, u podnožju planine Rumije (1594 m).
  • Naseljen je od prapovijesti, a kao grad spominje se pod imenom Antibaris potkraj 9. stoljeća; vladali su mu bizantski carevi, Nemanjići, Balšići, Venecija (od 1443.) i Osmanlije (od 1571.).
  • Bombardiranjem 1877. grad je razoren, a 1878. po Berlinskom ugovoru pripao je Crnoj Gori; od tada u njemu više nema stalnog života.
  • Od 2004. na njemu radi međunarodni arheološki projekt.

Hrvatska enciklopedija opisuje da Bar čine dva dijela: Stari Bar, pet kilometara istočno od luke u podnožju Rumije, i lučko naselje Novi Bar, nekadašnji Pristan, koje se razvilo nakon pruge Beograd–Bar (1976.).

Grad na stijeni

Prema radu Gustina, Bikića i Mileusnić (2015.), Stari Bar je naseljen od prapovijesti. S istoka i jugoistoka štiti ga klanac s okomitim liticama, a sa zapadne strane trebale su dodatne utvrde. Već u 10. stoljeću poznat je kao Antebareos. U srednjem vijeku imao je sudbinu drugih obalnih gradova: vladale su mu crnogorske plemićke obitelji, a zatim Venecija.

Hrvatska enciklopedija navodi da je Bar u 9. stoljeću bio sjedište biskupije pod dračkim biskupom, od 1022. pod dubrovačkim nadbiskupom, a 1089. postao je metropolija. Za Balšića (1360.–1405.) i u prvoj polovici 15. stoljeća mijenjao je vladare; 1443. konačno je pao pod Veneciju, koja ga je utvrdila. U gradu se, među ostalim, nalaze ostaci katedrale svetog Jurja iz 13. stoljeća (sačuvani su samo temelji, a ispod njih ulomci ranoromaničkog pletera iz 9.–11. stoljeća), gotička crkva svete Venerande i kapela svete Katarine iz 14. stoljeća te kasnosrednjovjekovna velika palača s ostacima zidnih slika.

Osmansko doba

Osmanlije su 1571. preuzele grad. Prema Gustinu i suradnicima, grad se predao bez otpora, pa je stanovništvo dobilo povlastice u ahd-nami koju je 1575. izdao sultan Murat III., a koja je upisana u defter iz 1582. Bar je bio upisan kao kala (utvrda), varoš (predgrađe) i šehir (naselje) i imao je dvije mahale, donji i gornji grad. Putopisac Evlija Čelebija u 17. stoljeću opisuje utvrdu s kućama za vojnike, džamijom sultana Ahmeda, mektebom, medresom, žitnicom, skladištem streljiva, cisternama i topovima.

Najveće promjene u izgledu grada donijele su nove zgrade: sahat-kula, akvedukt, česme, hamam i skladište baruta. Akvedukt Hrvatska enciklopedija datira u 16.–17. stoljeće; neki mrežni vodiči navode raspon od 14. do 16. stoljeća, pa se izvori razilaze. Od 1630. povlastice su se počele dovoditi u pitanje: imovina Katoličke crkve je zaplijenjena, a neke su crkve pretvorene u džamije, dok je samostan franjevaca pretvoren u stambene kuće. Nakon mletačkog napada 1646. Bar je postao ne samo muslimanska zajednica nego i vjersko središte s mnogo obrazovanih ljudi.

Rad ističe i da 1571. nije bila nagla granica u materijalnoj kulturi. Keramika pokazuje da su se tradicije nastavile, a da je trgovina sa zapadom, osobito s Italijom, trajala i pod Osmanlijama.

Kraj grada

Hrvatska enciklopedija bilježi da je stari grad unutar zidina uništen 1877. bombardiranjem, a da je po Berlinskom ugovoru 1878. pripao Crnoj Gori. Gustin i suradnici navode da je život u Starom Baru prestao 1878. Gotovo stotinu godina kasnije grad je opet došao u središte pozornosti zahvaljujući Đurđu Boškoviću, koji je vodio opsežna arhitektonska istraživanja i 1962. objavio monografiju. Stanje građevina narušio je potres; rad iz 2015. navodi 1973., a Hrvatska enciklopedija piše da su potresom 1979. srušeni ili teško oštećeni svi kulturno-povijesni spomenici u Baru, od kojih su mnogi kasnije obnovljeni.

Od 2004. na nalazištu radi zajednički projekt pokrenut na inicijativu Zavičajnog muzeja u Baru: sveučilišni profesori iz Venecije (Sauro Gelichi), Innsbrucka (Konrad Spindler) i Kopra (Mitja Gustin), uz europski projekt "Baština Serenissime" (The Heritage of Serenissima). Radovi su obuhvatili iskapanja, topografiju i arheologiju zidova, a objavljeni su nakon svake kampanje.

Kronologija

  1. Potkraj 9. st.: Grad se pod imenom Antibaris spominje u izvorima.
  2. 1022.: Biskupija prelazi pod dubrovačkog nadbiskupa.
  3. 1089.: Bar postaje metropolija.
  4. 1443.: Konačno pod Venecijom.
  5. 1571.: Predaja grada Osmanlijama.
  6. 1877.: Bombardiranje razara grad unutar zidina.
  7. 1878.: Berlinski ugovor daje Bar Crnoj Gori; život u gradu prestaje.
  8. 1962.: Đurđe Bošković objavljuje monografiju o Starom Baru.
  9. 1979.: Potres teško oštećuje spomenike Bara.
  10. 2004.: Počinje međunarodni arheološki projekt.

Ključne osobe

  • Đurđe Bošković: Istraživač koji je vodio arhitektonska istraživanja i obnovu Starog Bara; 1962. objavio monografiju.
  • Sauro Gelichi: Profesor iz Venecije koji je od 2004. sudjelovao u arheološkom projektu.
  • Evlija Čelebija: Osmanski putopisac koji je u 17. stoljeću opisao utvrdu.

Što se zna

  1. Stari Bar leži u podnožju Rumije, oko pet kilometara od luke Bar.
  2. Venecija ga je držala od 1443., a Osmanlije od 1571. do 1878.
  3. Grad je 1877. razoren bombardiranjem, a 1878. pripao je Crnoj Gori.
  4. Danas je to arheološko nalazište i ruševine uz obnovljene dijelove.

Otvorena pitanja

  • Je li presudna šteta nastala potresom 1979., kako piše Hrvatska enciklopedija, ili 1973., kako navodi rad iz 2015.?
  • Kakav je bio svakodnevni život grada u osmanskom razdoblju, ako se može rekonstruirati samo iz nalaza bez stratigrafije?

Povezane priče

Izvori