Legenda o Rozafi

Tvrđava Rozafa uzdiže se na stjenovitom brdu iznad Skadra, 130 metara nad morem, između rijeka Bojane i Drima, uz Skadarsko jezero. Na brdu se živjelo od ranog brončanog doba. Iliri su ovdje podigli zidine u 4. ili 3. stoljeću pr. Kr., a ilirski kralj Gencije predao je grad Rimljanima 168. pr. Kr. Zidine koje se danas vide uglavnom su mletačke. Skadar je kroz stoljeća mijenjao gospodare: Bizant, Zetu, Nemanjiće, Balšiće, Veneciju i Osmanlije. No tvrđava nije poznata samo po opsadama, nego i po priči o ženi koja je u njezinim zidovima ostala živa.

Zidovi koji se ruše noću

U albanskoj predaji trojica braće grade tvrđavu. Cijeli dan zidaju, a noću se zidovi sruše. Mudar starac otkriva im rješenje: moraju se zakleti da ženama neće ništa reći, a onu koja im sutra prva donese ručak moraju živu uzidati u zid. Tek tada će temelji izdržati.

Braća se zaklinju besom, albanskom zakletvom časti. Dvojica starijih ipak potajno upozore svoje žene, a najmlađi održi riječ. Sutradan svekrva zamoli snahe da braći odnesu ručak. Dvije se izvuku s izgovorom, pa ručak nosi Rozafa, žena najmlađeg brata, koja je kod kuće ostavila malog sina. Kad joj muž kaže što je dogovoreno, ona ne prosvjeduje, nego moli da joj u zidu ostave otvor za desno oko, desnu ruku, desnu nogu i desnu dojku: okom da gleda sina, rukom da ga miluje, nogom da mu ljulja kolijevku, a dojkom da ga hrani.

Mještani i danas pokazuju vapnenačke naslage u starim vratima tvrđave i vjeruju da iz zida još teče Rozafino mlijeko. Žene ih stružu i miješaju s vodom kao lijek, da bi imale više mlijeka za svoju djecu.

Pjesma o zidanju Skadra

Ista priča postoji i u srpskoj epici. Godine 1815. Vuk Karadžić objavio je pjesmu Zidanje Skadra, koju je zapisao od hercegovačkog pjevača Starca Raška. Graditelji su ovdje braća Mrnjavčevići, Vukašin, Uglješa i Gojko, a žrtvu traži vila. U zid je uzidana mlada žena najmlađeg brata Gojka. Karadžić je zabilježio i vjerovanje da se velika građevina ne može podići bez ljudske žrtve, pa su ljudi izbjegavali gradilišta iz straha da im ne uzidaju sjenu, bez koje bi umrli.

Pjesma je u Europi postala slavna. Karadžić je 1824. poslao svoju zbirku Jacobu Grimmu, koji ju je preveo na njemački i nazvao je jednom od najdirljivijih pjesama svih naroda i svih vremena. Johann Wolfgang von Goethe objavio je prijevod, ali Grimmovo oduševljenje nije dijelio: duh pjesme činio mu se praznovjerno barbarskim.

Povijesni Vukašin doista je bio pod Skadrom. U ljeto 1371. on i njegov sin Marko, budući junak pjesama Kraljević Marko, logorovali su s vojskom kod grada, prije nego što su krenuli prema Marici, gdje je Vukašin poginuo. Ime najmlađeg brata, Gojko, prema Dundesu je izmišljeno.

Ista žena u mnogo zidova

Motiv uzidane žene poznat je diljem jugoistočne Europe. U rumunjskoj legendi majstor Manole s devetoricom zidara gradi manastir Curtea de Argeș i uzida vlastitu ženu, koja mu je prva donijela ručak. U mađarskoj baladi o zidaru Kelemenu dvanaestorica zidara grade tvrđavu Dévu i žrtvuju ženu koja prva dođe u posjet. Grčka pjesma o mostu u Arti pripovijeda o mostu koji se svake noći ruši dok u njega ne uzidaju ženu glavnog graditelja. U bugarskim i rumunjskim pjesmama žena moli da joj ostave slobodne ruke i grudi, kako bi mogla dojiti dijete, a u kasnijim inačicama umjesto nje se uzida samo njezina sjena.

Istraživači su takvih inačica zabilježili stotine, u Srbiji, Rumunjskoj, Grčkoj, Albaniji, Gruziji i Armeniji. Jacob Grimm zabilježio je i germanske i slavenske predaje o žrtvama pri gradnji, uključujući i žrtvovanje životinja pri gradnji.

Čija je legenda

Upravo zato što je pjesma tako lijepa, dugo se raspravljalo čija je. Prema nekim istraživačima, albanska legenda posvjedočena je već početkom 16. stoljeća, u djelu humanista Marina Barletija o osmanskoj opsadi Skadra. Srpska pjesma koju je zapisao Karadžić najstarija je zabilježena cjelovita inačica i prva koja je stekla književnu slavu. Folkloristi pojedinih naroda dugo su isticali starinu i izvornost upravo svojih inačica.

Američki folklorist Alan Dundes 1995. upozorio je da takva rasprava vodi na krivi put. Pokazao je da se isti motiv, žena uzidana u građevinu koja se inače ruši, javlja i u Indiji, pa ga nijedan balkanski narod ne može prisvojiti kao samo svoj. Dundes je uredio i zbornik radova o toj baladi, The Walled-Up Wife, objavljen 1996.

Ni samo ime tvrđave nije razjašnjeno. Postoji više predaja o tome odakle dolazi ime Rozafa, a dio istraživača povezuje ga s Resafom, mjestom gdje je umro sveti Srđ, kojega Skadar i okolica stoljećima štuju.