Njegošev mauzolej na Lovćenu i srušena kapela

Kapela na vrhu

Njegoš je 1845. na vrhu Lovćena podigao kapelu i posvetio je svom stricu Petru I., kasnije svetom Petru Cetinjskom. Umro je 1851., a njegovi su posmrtni ostaci, prema njegovoj želji, stavljeni u sarkofag u toj kapeli. Kapela je ubrzo postala simbol Crne Gore. U Prvom svjetskom ratu austrougarski brodovi iz Bokokotorskog zaljeva granatirali su vrh, a kapela je 1916. oštećena do ruševine. Na njezinu je mjestu 1925. kralj Aleksandar Karađorđević podigao novu kapelu, posvećenu svetom Đorđu. RFE/RL bilježi da su je u Drugom svjetskom ratu oštetile talijanske snage, saveznici nacističke Njemačke, i da je ponovno podignuta. Poslije rata kapela je bila središnji motiv grba Socijalističke Republike Crne Gore.

Rušenje i mauzolej

Godine 1972. jugoslavenske su vlasti srušile kapelu, a na njezinu je mjestu sagrađen mauzolej. Kompleks je građen od 1970. do 1974. Do vrha je probijen tunel i staza sa 461 stubom, a u prijenosu opreme sudjelovali su i vojni helikopteri. Mauzolej je izrađen prema nacrtu Ivana Meštrovića, od lovćenskog kamena i većinom jablaničkog granita iz Bosne i Hercegovine; unutrašnjost je obložena splitskim kamenom "zeleni Jadran", a kripta kamenom s Brača. Andrija Krstulović, Meštrovićev učenik, od oko 50 tona jablaničkog granita izradio je kip Njegoša visok 3,74 metra i dvije karijatide, likove crnogorskih žena, od kojih svaka teži 7,5 tona. Kip od 28 tona dopremljen je iz Splita na Cetinje u rujnu 1972., a zatim na vrh. Njegoševi su posmrtni ostaci preneseni u kriptu.

Mauzolej je svečano otvoren 28. srpnja 1974. Prema Radiju Slobodna Evropa, na otvaranju je bilo crnogorsko vodstvo, a visoki dužnosnik Veljko Milatović ocijenio je da je to najveći spomenik Njegošu i da on simbolizira slobodnu Crnu Goru u zajednici ravnopravnih naroda.

Dvije strane spora

RFE/RL piše da mnogi vjeruju da je rušenje kapele bio jedan od postupaka vlasti da se ukloni potencijalno problematičan simbol nacionalnog identiteta u ime "bratstva i jedinstva". Uoči pedesete obljetnice rušenja pojačali su se pozivi da se kapela obnovi. U srpnju 2022. mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Joanikije ponovio je poziv da se "obnovi Njegoševa baština", sagradi crkva na Lovćenu i u kapelu vrate Njegoševe kosti. Svećenik iz Kotora Nemanja Krivokapić rekao je novinaru da je kapela bila simbol srpskog pravoslavlja i da zato ne želi ići na vrh dok kapele ne bude. Vodstvo Crkve sada, prema istom izvoru, traži samo da se kapela sagradi iza postojeće zgrade, na platou na kojem se tradicionalno pleše.

Drugi se tomu protive. Konobar iz Cetinja, koji je želio ostati anoniman, rekao je da Srpska pravoslavna crkva želi osvajanje, a da mu ne bi smetala nova kapela Crnogorske pravoslavne crkve. RFE/RL bilježi da kritičari obnove strahuju da bi se obnovljena kapela koristila kao simbol srpskih pretenzija na Crnu Goru, dok je zagovornici vide kao jednostavno ispunjenje Njegoševe posljednje želje. Vodič Marko Tagić rekao je da mauzolej predstavlja nešto novo, što nije bila Njegoševa posljednja želja, a to je bilo da bude pokopan u vlastitoj kapeli.

Raspravu je pratila i literatura. Lj. Đurković-Jakšić objavio je 1971. u Beogradu knjigu Njegoš i Lovćen, koju Pavle Mijović ubraja među najiscrpnije studije o kapeli i mauzoleju, ali joj zamjera da izvore citira jednostrano i oslanja se na unaprijed zadanu tezu o Lovćenu kao "srpskom Olimpu". Mijovićev tekst Njegoševe grobnice, prvi put objavljen 1992., ponovno je tiskan u časopisu Lingua Montenegrina 2024.