Stendhalov sindrom

U siječnju 1817. Marie-Henri Beyle, koji je pisao pod imenom Stendhal, stigao je u Firencu. Tridesettrogodišnji Francuz putovao je Italijom, zemljom koju je volio više od svoje, i bilježio dojmove za knjigu koja će izaći pod naslovom Rim, Napulj i Firenca. Firenca mu je bila grad velikih imena, Michelangela, Machiavellija i Galilea, i ulazio je u nju uzbuđen.

Pod svodom kapele Niccolini

U bazilici Santa Croce, gdje su pokopani mnogi od tih velikana, Stendhal je zastao u kapeli Niccolini. Na njezinu svodu barokni slikar Volterrano naslikao je sibile i krunjenje Bogorodice. Prema vlastitom opisu, zabacio je glavu i dugo gledao freske. Zapisao je da je stigao do točke na kojoj se susreću nebeski osjećaji koje daje umjetnost i strastveni osjećaji. Kad je izašao iz crkve, srce mu je snažno lupalo, osjećao se kao da je iz njega iscurio život i hodao je u strahu da će pasti.

Stendhal je taj trenutak opisao kao zanos, a ne kao bolest. Opis je ipak postao poznat, jer je zvučao kao nešto što su i drugi putnici doživjeli, a nisu znali imenovati.

Turisti u bolnici Santa Maria Nuova

Više od stoljeća i pol kasnije psihijatrica Graziella Magherini vodila je psihijatrijsku službu u firentinskoj bolnici Santa Maria Nuova, u samom središtu grada. Od kasnih 1970-ih primjećivala je da joj dolaze strani turisti koji su se u muzejima i crkvama odjednom osjetili loše. Imali su napadaje panike, lupanje srca i vrtoglavicu, neki su bili zbunjeni i nisu znali gdje su, a neki su imali i prolazne halucinacije ili osjećaj progonjenosti.

Magherini je opisala više od stotinu takvih slučajeva prikupljenih tijekom niza godina i 1989. objavila knjigu La sindrome di Stendhal. Uočila je da su oboljeli najčešće putovali sami, da su bili daleko od kuće i da su dolazili iz zapadne Europe ili Sjeverne Amerike, dok Talijani, kojima je takva umjetnost svakodnevica, nisu obolijevali. Tegobe su uglavnom bile prolazne.

Jedan slučaj iz 2009.

O sindromu se i dalje pišu stručni radovi, ali uglavnom kao opisi pojedinih slučajeva. Britanski psihijatri 2009. u časopisu BMJ Case Reports opisali su starijeg umjetnika koji je za vrijeme kulturnog putovanja u Firencu, grad koji mu je mnogo značio, prolazno izgubio dodir sa stvarnošću i osjećao se progonjenim. Tegobe su brzo prošle, ali su se kasnije u blažem obliku nekoliko puta vratile.

Psihijatri ovakve slučajeve svrstavaju među poremećaje vezane uz putovanje: tegobe se javljaju daleko od kuće, uz umor, promjenu navika i snažna očekivanja od mjesta koje čovjek posjećuje.

Poremećaj ili ljudska reakcija

Stendhalov sindrom nije naveden u priručnicima kojima se psihijatri služe pri postavljanju dijagnoze. Kritičari upozoravaju da se brojni opisani slučajevi mogu objasniti poznatim stanjima, poput napadaja panike, iscrpljenosti, dehidracije na ljetnim vrućinama ili pogoršanja već postojeće bolesti, a da umjetnost u njima može biti samo povod. Drugi primjećuju da je ime privlačno i da je postalo dio turističke legende Firence.

Zagovornici posebnosti sindroma smatraju da je upravo snažan doživljaj ljepote ono što pokreće tegobe i da su emocionalne reakcije na umjetnost stvarne i mjerljive. Za Magherini je riječ o dubokom osobnom susretu s djelom koje dodiruje nešto potisnuto. Pitanje je otvoreno i zato što je slučajeva malo, rasuti su kroz godine i teško ih je istraživati pokusom.