Déjà vu

Ulazite u sobu u kojoj nikad niste bili i odjednom ste sigurni da ste ovaj trenutak već doživjeli, do posljednjeg detalja. Osjećaj traje nekoliko sekundi i nestane, a doživjela ga je većina ljudi.

Ukratko

  • Déjà vu (francuski: "već viđeno") snažan je i kratak osjećaj da se sadašnji trenutak već dogodio, uz svijest da to nije moguće.
  • Prema pregledu istraživanja psihologa Alana Browna, otprilike dvije trećine ljudi kaže da ga je doživjelo barem jednom, najčešće mladi ljudi.
  • Kod nekih bolesnika s epilepsijom sljepoočnog režnja déjà vu najavljuje napadaj, što pokazuje da ga mogu izazvati određeni dijelovi mozga.
  • Psiholozi su ga uspjeli izazvati i u laboratoriju, ali ne postoji jedno opće prihvaćeno objašnjenje zašto se javlja kod zdravih ljudi.

Većina ljudi zna opisati taj osjećaj, iako ga teško objašnjava. Razgovor, ulica ili rečenica odjednom djeluju poznato, kao da se ponavljaju. Istodobno postoji jasna svijest da je to nemoguće, jer se taj trenutak nikad prije nije dogodio. Nakon nekoliko sekundi osjećaj nestaje, a ostaje čudna nelagoda.

Ime za neobičan osjećaj

Iskustvo su opisivali pisci i filozofi stoljećima, a naziv déjà vu udomaćio se nakon što ga je francuski filozof Émile Boirac upotrijebio 1876. u pismu časopisu Revue philosophique. Krajem 19. stoljeća o njemu su raspravljali psiholozi i psihijatri. Jedni su ga povezivali s umorom ili s bolestima živčanog sustava, drugi s nesvjesnim sjećanjima, a neki su u njemu vidjeli trag prošlih života ili dokaz da duša može vidjeti budućnost.

Što se događa u mozgu

Prvi čvrsti trag dali su bolesnici s epilepsijom. Kod dijela ljudi s epilepsijom sljepoočnog režnja napadaj počinje upravo osjećajem déjà vua, koji neurolozi zovu aurom. Kanadski neurokirurg Wilder Penfield sredinom 20. stoljeća operirao je takve bolesnike budne i blagom električnom strujom podraživao pojedina mjesta na površini mozga, kako bi pronašao izvor napadaja. Neki bolesnici tada su opisivali iznenadna sjećanja, snolike prizore ili osjećaj da se nešto već dogodilo.

Francuski tim pod vodstvom Fabricea Bartolomeija 2012. podraživao je kod bolesnika s epilepsijom duboke dijelove sljepoočnog režnja i pokazao da se déjà vu najlakše izaziva u području uz hipokampus, dijelu mozga koji sudjeluje u osjećaju poznatosti. Zaključili su da déjà vu nastaje kad se nakratko poremeti suradnja tih područja.

Kod zdravih ljudi, međutim, déjà vu nije povezan s bolešću. Javlja se češće kod mladih, kod ljudi koji puno putuju i kod onih koji se sjećaju svojih snova, a rjeđe s godinama. Umor i stres mogu ga, prema dijelu istraživanja, učiniti češćim.

Pokus s poznatim prizorom

Psihologinja Anne Cleary s Državnog sveučilišta Colorado istražuje déjà vu u laboratoriju. Polazi od toga da pamćenje radi na dvije razine: ponekad se sjetimo nečega točno, a ponekad samo osjetimo da je nešto poznato, a ne znamo zašto. U njezinim pokusima ispitanici su prvo gledali niz prizora, a zatim nove prizore koji su imali sličan raspored predmeta. Kad se nisu mogli sjetiti prvog prizora, a raspored je bio sličan, češće su prijavljivali osjećaj déjà vua.

Godine 2018. Cleary i Alexander Claxton pokazali su da ljudi tijekom déjà vua često imaju i osjećaj da znaju što će se sljedeće dogoditi, ali da su u pogađanju jednako uspješni kao i ostali. Osjećaj predviđanja pokazao se kao dio iluzije, a ne kao stvarna sposobnost.

Više objašnjenja odjednom

Psiholozi danas uglavnom ne traže jedan uzrok. Alan Brown u preglednom radu iz 2003. podijelio je objašnjenja u nekoliko skupina: kratka smetnja u radu mozga, osjećaj poznatosti bez sjećanja na izvor, mali zastoj u pažnji zbog kojeg mozak isti prizor zabilježi dvaput, i neurološke promjene poput onih kod epilepsije. Moguće je da više tih mehanizama djeluje istodobno.

Za mnoge ljude déjà vu ostaje i nešto više od neobične pogreške pamćenja. Tumače ga kao sjećanje na san, na prošli život ili kao znak da su na pravom putu. Znanost takva tumačenja ne može ni potvrditi ni opovrgnuti, ali do sada nije pronašla dokaz da tijekom déjà vua ljudi doista znaju nešto što inače ne bi mogli znati.

Kronologija

  1. 1876.: Émile Boirac u pismu časopisu *Revue philosophique* koristi izraz *déjà vu*.
  2. Sredina 20. stoljeća: Wilder Penfield podraživanjem mozga kod bolesnika s epilepsijom izaziva snolike doživljaje i osjećaj poznatosti.
  3. 2003.: Alan Brown objavljuje pregled istraživanja déjà vua.
  4. 2008.: Anne Cleary objavljuje pregled o povezanosti déjà vua s osjećajem poznatosti.
  5. 2012.: Tim Fabricea Bartolomeija povezuje déjà vu s područjem uz hipokampus.
  6. 2018.: Cleary i Claxton pokazuju da je osjećaj predviđanja tijekom déjà vua iluzija.

Ključne osobe

  • Émile Boirac: Francuski filozof koji je proširio naziv *déjà vu*.
  • Wilder Penfield: Neurokirurg koji je podraživanjem mozga izazivao doživljaje slične sjećanjima i déjà vuu.
  • Alan Brown: Psiholog koji je napisao pregled istraživanja déjà vua.
  • Anne Cleary: Psihologinja koja déjà vu istražuje laboratorijskim pokusima.
  • Fabrice Bartolomei: Neurolog koji je istraživao déjà vu kod bolesnika s epilepsijom.

Što se zna

  1. Otprilike dvije trećine ljudi kaže da je barem jednom doživjelo déjà vu.
  2. Déjà vu je češći kod mladih i postaje rjeđi s godinama.
  3. Kod nekih oblika epilepsije sljepoočnog režnja déjà vu može biti početak napadaja.
  4. Podraživanje područja uz hipokampus može izazvati déjà vu.
  5. U pokusima ljudi tijekom déjà vua ne predviđaju budućnost bolje od slučajnosti.

Otvorena pitanja

  • Je li déjà vu kod zdravih ljudi isti proces kao kod epilepsije, samo blaži?
  • Zašto se javlja baš u određenim trenucima, a ne u drugima?
  • Zašto je češći kod mladih ljudi?

Teorije

  • Osjećaj poznatosti bez sjećanja na izvor, kad nas novi prizor podsjeti na zaboravljeni
  • Kratka smetnja u radu sljepoočnog režnja
  • Mozak isti prizor zabilježi dvaput s malim zakašnjenjem
  • Sjećanje na san, prošli život ili nešto što znanost još ne razumije

Za daljnje istraživanje

Izvori