Izvantjelesna iskustva

Ljudi koji su to doživjeli opisuju ga gotovo istim riječima. Odjednom se nalaze ispod stropa, vide vlastito tijelo kako leži, a osjećaju se lagano, mirno i neobično budno. Neki opisuju i let kroz prostor ili pogled na prostorije u koje tijelo nije moglo ući. Za mnoge je to bio jedan od najsnažnijih trenutaka u životu i dokaz da svijest nije isto što i tijelo.

Od astralnog putovanja do znanstvenog naziva

Priče o duši koja napušta tijelo poznaju mnoge religije i predaje, od drevnog Egipta do šamanskih obreda. U 19. stoljeću spiritisti i teozofi govorili su o "astralnom tijelu" koje putuje dok čovjek spava. Neutralni naziv izvantjelesno iskustvo proširio se sredinom 20. stoljeća, kad su istraživači željeli opisati doživljaj, a da unaprijed ne odluče o njegovu uzroku.

Britanska istraživačica Celia Green 1968. prikupila je i razvrstala velik broj pisanih opisa ljudi koji su takvo iskustvo imali. Iste je godine američki psiholog Charles Tart u svom laboratoriju za spavanje proveo poznati pokus sa ženom koju je nazvao gospođica Z. Na polici iznad njezina kreveta, izvan njezina vidokruga, nalazio se peteroznamenkasti broj. Četvrte noći izgovorila ga je točno. Kritičari su upozorili da prostorija nije bila snimana kamerom i da se broj možda mogao vidjeti na drugi način, pa se pokus i danas navodi i kao zanimljiv nagovještaj i kao primjer nedovoljnog nadzora.

Struja u kutnoj vijuzi

Velik pomak dogodio se u Ženevi. Neurolog Olaf Blanke i suradnici pregledavali su bolesnicu s epilepsijom kojoj su prije operacije na mozak postavili elektrode, kako bi pronašli izvor napadaja. Kad su blagom strujom podražili desnu kutnu vijugu, područje na spoju sljepoočnog i tjemenog režnja, bolesnica je rekla da sebe vidi odozgo kako leži u krevetu. Doživljaj se ponavljao pri svakom podraživanju istog mjesta. Rad je 2002. objavljen u časopisu Nature.

Blanke je zaključio da mozak stalno spaja podatke o položaju tijela, ravnoteži, dodiru i vidu u jedinstven osjećaj "ja sam ovdje". Kad se taj spoj na trenutak poremeti, osjećaj sebe može se odvojiti od mjesta na kojem se tijelo nalazi.

Iluzija u laboratoriju

Godine 2007. časopis Science objavio je dva pokusa koja su takav osjećaj izazvala kod zdravih ljudi. Henrik Ehrsson u Londonu i Blankeov tim u Švicarskoj ispitanicima su stavili naočale koje su prikazivale snimku kamere postavljene iza njih. Dok su gledali vlastita leđa, istraživač ih je dodirivao, a istodobno je pomicao predmet ispred kamere. Ispitanici su imali dojam da se nalaze iza svoga tijela, a pri mjerenju su se pomaknuli prema mjestu na kojem su "bili".

Takvi pokusi ne stvaraju potpuno izvantjelesno iskustvo kakvo opisuju ljudi koji su ga doživjeli spontano, ali pokazuju da se osjećaj gdje se nalazim može prevariti. Kanadski istraživači Andra Smith i Claude Messier 2014. snimili su magnetskom rezonancijom studenticu koja je tvrdila da može po volji izazvati osjećaj da lebdi iznad tijela. Tijekom tog stanja aktivirala su se područja mozga povezana s predodžbom kretanja.

Skrivene slike u bolnicama

Najviše rasprava izazivaju iskustva ljudi koji su preživjeli zastoj srca. Neki od njih poslije su opisivali razgovore i postupke liječnika iz trenutaka kad su bili bez svijesti. Liječnik Sam Parnia zato je osmislio istraživanje AWARE: u odjelima za oživljavanje na police visoko ispod stropa postavljene su slike koje se mogu vidjeti samo odozgo. Ako bi netko u izvantjelesnom stanju doista promatrao prostoriju, mogao bi ih opisati.

Prvo istraživanje, objavljeno 2014., obuhvatilo je 2060 zastoja srca u bolnicama u Europi i SAD-u. Od 140 preživjelih s kojima su razgovarali, dvoje je opisalo da je svjesno vidjelo i čulo događaje tijekom oživljavanja, a kod jednoga su se opisani događaji mogli provjeriti. Slike na policama nije opisao nitko, djelomično zato što se većina zastoja dogodila u prostorijama u kojima polica nije bilo. U nastavku istraživanja, objavljenom 2023., nitko od 28 preživjelih s kojima su razgovarali nije prepoznao skrivenu sliku, a jedan je prepoznao zvučni podražaj.

Dva čitanja istog doživljaja

Za neuroznanstvenike izvantjelesno iskustvo pokazuje kako mozak gradi osjećaj vlastitog tijela, a ono što ljudi "vide" odozgo smatraju slikom koju mozak sastavlja iz sjećanja, očekivanja i djelića onoga što je čuo. Psihologinja Susan Blackmore, koja je i sama imala takvo iskustvo, opisala ga je kao snažnu, ali unutarnju predodžbu.

Mnogi koji su ga doživjeli i dio istraživača iskustava bliske smrti smatraju da opisi točnih detalja nisu dovoljno objašnjeni i da pitanje ostaje otvoreno dok se pokusi ne izvedu na većem broju ljudi. Obje strane slažu se u jednom: doživljaj je stvaran za onoga tko ga ima i često trajno promijeni njegov pogled na život i smrt.