Svjetla iz Marfe

Marfa je malen gradić na visoravni u zapadnom Teksasu, na oko 1400 metara nadmorske visine, daleko od velikih gradova. Noći su ondje tamne i hladne, a danju zna biti vrućina: razlika između dnevne i noćne temperature često prelazi dvadeset stupnjeva. Istočno od grada prostire se široka travnata ravnica Mitchell Flat, a iza nje, prema jugu, planine Chinati.

Logorske vatre koje nisu postojale

Najstariji zapis o svjetlima potječe iz 1883. Mladi kauboj Robert Reed Ellison gonio je stoku kroz prijevoj Paisano kad je u daljini ugledao treperavo svjetlo. Pomislio je da je to logorska vatra Apača. Stariji doseljenici rekli su mu da takva svjetla često vide, ali da na mjestu gdje su gorjela nikad nisu našli pepeo ni trag logora. Te priče sačuvane su u kasnijim zbirkama predaja s područja Big Benda.

Sljedećih desetljeća svjetla su ostala dio lokalnih priča. Prvi objavljeni članak o njima izašao je u srpnju 1957. u američkom časopisu Coronet, a od tada su o njima pisali novine i snimale se televizijske emisije. Opisuju se kao kugle svjetla, obično žućkaste ili narančaste, ponekad zelene, plave ili crvene, koje lebde nisko nad grmljem, mijenjaju sjaj, miruju ili se kreću, a katkad se dijele i spajaju.

Odmorište na staroj zračnoj luci

Za posjetitelje je uz saveznu cestu 90, oko četrnaest kilometara istočno od Marfe, uređeno odmorište s kojeg se gleda prema jugu i jugozapadu. Ono se nalazi na mjestu nekadašnje vojne zračne luke Marfa, na kojoj su od 1942. do 1947. obučavani piloti. Skeptik Brian Dunning upozorava da su tisuće ljudi koji su ondje u to doba služili i čuvali stražu malo spominjali neobična svjetla.

Inženjer James Bunnell od 2003. ondje drži automatske kamere koje svake noći snimaju ravnicu. Prema njegovim podacima, prosječno godišnje zabilježi devet do deset svjetala koja smatra pravim svjetlima Marfe, u pet do šest noći, a vjeruje da kamere hvataju tek oko polovice.

Studenti s brojačem prometa

U svibnju 2004. skupina studenata iz Društva studenata fizike Teksaškog sveučilišta u Dallasu provela je četiri noći kraj odmorišta. Imali su kamere, dalekozore, uređaje za brojanje prometa i automobile kojima su slijedili svjetla. Utvrdili su da se s odmorišta vidi dio ceste 67, koja vodi od Marfe prema jugu, do Presidija na meksičkoj granici. Broj svjetala koja su vidjeli odgovarao je broju automobila na toj cesti, a svjetla su se kretala ravnom crtom, baš ondje gdje je cesta.

Zatim su napravili pokus: parkirali su automobil na cesti 67 i palili mu farove, a s odmorišta se to vidjelo kao svjetlo Marfe. Kad je drugi automobil prošao pokraj parkiranoga, promatračima se činilo da jedno svjetlo prolazi kraj drugoga. Zaključili su da su sva svjetla koja su u četiri noći vidjeli prema jugozapadu bila farovi automobila.

Godine 2008. istraživači s Teksaškog državnog sveučilišta dvadeset su noći promatrali svjetla spektroskopom. Zabilježili su više svjetala koja bi se, kako su napisali, mogla zamijeniti za svjetla nepoznatog podrijetla, ali sva su objasnili farovima automobila ili malim požarima. Dodali su da su prava, neobjašnjena svjetla toliko rijetka da bi za njih trebalo dulje istraživanje.

Zrcaljenje u hladnom zraku

Druga skupina objašnjenja govori o atmosferi. Kad se noću tlo brzo hladi, a iznad hladnog sloja zraka ostane topliji, svjetlost se na granici slojeva lomi. Tada se udaljena svjetla, farovi, svjetla ranča ili čak zvijezde nisko nad obzorom, mogu vidjeti na pogrešnom mjestu, podrhtavati ili se udvostručiti, kao u fatamorgani. Novinar Ed Darack 2008. je u časopisu Weatherwise opisao kako takvi slojevi zraka mogu stvoriti svjetla Marfe.

Bunnell i fizičar Karl Stephan 2011. objavili su mjerenja jednog vrlo sjajnog svjetla koje je dugo trajalo i koje su njihove kamere snimile s dva mjesta, pa su mu mogli odrediti položaj. Bunnell smatra da dio svjetala ostaje neobjašnjen i da bi mogla biti riječ o rijetkoj prirodnoj pojavi. Grad Marfa u međuvremenu je od svjetala napravio turističku privlačnost, a na odmorištu je 2003. izgrađena i zgrada za promatranje.