Svjetlo Min Min

Boulia je gradić od nekoliko stotina stanovnika u zapadnom Queenslandu, na rubu golemih, ravnih i gotovo pustih pašnjaka. Kraj se zove Channel Country jer ga presijecaju plitki, isprepleteni riječni kanali koji su veći dio godine suhi. Noću je ondje mrak kakav se rijetko viđa: do najbliže kuće mogu biti deseci kilometara, a do obzora nema ničega što bi svijetlilo.

Svjetlo koje prati putnike

Opisi svjetla razlikuju se. Najčešće je to mutna, plosnata svjetlost u obliku diska, koja lebdi nisko iznad obzora. Neki je opisuju kao bijelu, drugi kažu da mijenja boju iz bijele u crvenu i zelenu. Jedni govore o slabom sjaju, drugi o svjetlu tako jakom da obasjava tlo i baca sjene. Svjedoci pričaju da se svjetlo približava pa udaljava, da prati automobil i drži korak s njim, a kad mu se netko pokuša približiti, nestaje i pojavi se negdje drugdje.

Uz svjetlo se vežu i priče. Prema jednoj, tko ga slijedi i uhvati, nikad se ne vrati da to ispriča. Prema drugima, svjetlo nestaje kad se u njega puca. Pastiri i vozači stoke prepričavali su susrete s njim po pašnjacima, a lokalno vijeće uz cestu je postavilo veliku ploču na kojoj piše da putnik sljedećih 120 kilometara prolazi zemljom svjetla Min Min.

Odakle ime

Podrijetlo imena nije sigurno. Možda dolazi iz nekog starosjedilačkog jezika s područja Cloncurryja, a možda od krčme Min Min, u malom istoimenom naselju, kraj koje je svjetlo, prema priči, 1918. vidio jedan pastir. Nijedno od tih tumačenja nije potvrđeno.

Priče o neobičnim svjetlima u tom kraju starije su od dolaska Europljana i čuvaju se u predajama nekoliko starosjedilačkih naroda. Neki starosjedioci kažu da se svjetlo češće pojavljuje otkad su u unutrašnjost došli doseljenici. Slična svjetla opisuju i narod Ngarluma u regiji Pilbara u Zapadnoj Australiji, kao i ljudi u kraju Yunta u Južnoj Australiji.

Optičar među pticama

Jack Pettigrew, neuroznanstvenik sa Sveučilišta Queensland koji je proučavao vid, noću je u kraju Diamantina tražio rijetku grabljivicu Elanus scriptus, koja lovi u mraku. Ondje je i sam nekoliko puta vidio svjetlo. Godine 2003. objavio je rad u časopisu Clinical and Experimental Optometry u kojem je svjetlo objasnio kao obrnutu fatamorganu.

Prema Pettigrewu, noću se nad ravnom zemljom stvara hladan, gust sloj zraka uz tlo, a iznad njega je topliji zrak. Takva temperaturna inverzija savija svjetlosne zrake, pa svjetlost s izvora koji je daleko iza obzora, primjerice farova automobila ili vatre, može doputovati do promatrača udaljenog desetke, pa i stotine kilometara. Promatraču se tada čini da svjetlo lebdi tik nad obzorom, blizu, iako je izvor vrlo daleko. Kad se pomakne, mijenja se i put zraka, pa svjetlo kao da se seli ili nestaje. Prema prepričavanju u emisiji Skeptoid, Pettigrew je s nekoliko promatrača izveo i pokus: parkirali su automobil s upaljenim farovima i odvezli se desetak kilometara dalje, iza uzvisine, odakle se automobil nije mogao vidjeti, a farovi su im se ukazali kao svjetlo Min Min.

To bi, kaže Pettigrew, objasnilo i zašto su se priče mijenjale. Starije predaje i prvi zapisi govore uglavnom o mirnim svjetlima, kakva bi stvarale udaljene vatre, a kasniji opisi o svjetlima koja se kreću, kakva bi stvarali farovi automobila na udaljenim cestama.

Druga objašnjenja

Pettigrew je spominjao i druge mogućnosti, primjerice kukce ili sove koji bi svijetlili zbog gljivica, ali nitko nikad nije uhvatio takvu životinju. Neki misle na plinove iz močvara ili na električne pojave u stijenama, ali svjetlo se viđa i ondje gdje za to nema uvjeta. Pisac Brian Dunning u emisiji Skeptoid smatra da je riječ o običnom gornjem mirazu, a ne o složenoj fatamorgani. Dio svjedoka odgovara da svjetla koja su vidjeli nisu nalikovala farovima i da su se pojavljivala i prije nego što su u te krajeve stigli automobili.