Uplakani dječak, "prokleta" slika

U rujnu 1985. britanski tabloid objavio je da iz izgorjelih kuća neoštećena izlazi uvijek ista slika uplakanog dječaka. Do kraja godine čitatelji su poslali tisuće primjeraka da ih se spali.

Ukratko

*Uplakani dječak* bio je jeftin otisak slike uplakanog djeteta, prodavan u tisućama primjeraka u Britaniji od pedesetih godina 20. stoljeća.
U rujnu 1985. tabloid *The Sun* objavio je da slika preživljava požare u kojima izgori sve oko nje i nazvao to prokletstvom.
Vatrogasci su požare pripisali običnim uzrocima, a kasnija ispitivanja pokazala su da su otisci teško zapaljivi.
Priča o prokletstvu nastala je u tisku 1985. i od tada živi kao urbana legenda.

Sredinom 20. stoljeća u mnogim britanskim domovima visjela je ista slika: dječak velikih očiju, s debelim suzama na obrazima, gleda ravno u promatrača. Bio je to masovno tiskan otisak koji se prodavao u robnim kućama i trgovinama namještajem, jeftin i lako prepoznatljiv. Postojale su desetine inačica, s dječacima i djevojčicama, a mnoge su bile potpisane imenom G. Bragolin. Prema većini izvora, pod tim se imenom krio talijanski slikar Bruno Amadio. Slične prizore slikali su i drugi autori.

Nitko u toj slici nije vidio ništa zlokobno. Sve se promijenilo u jednom danu 1985.

Požar u Rotherhamu

Ron i May Hall iz Rotherhama, grada u južnom Yorkshireu, 1985. ostali su bez doma. Požar je izbio u kuhinji, kad se zapalila tava s uljem za prženje krumpirića, i uništio veći dio kuće. Među ostacima ostala je gotovo netaknuta uokvirena slika uplakanog dječaka. Ronov brat Peter bio je vatrogasac u Rotherhamu, što je priči kasnije dalo dodatnu vjerodostojnost.

Dana 4. rujna 1985. tabloid The Sun objavio je priču pod naslovom koji je govorio o "plamenom prokletstvu Uplakanog dječaka". Priča je bila jednostavna: kuća izgori, a slika ostane čitava.

Kako se prokletstvo širilo

Već sutradan novine su javile da im se javljaju čitatelji s vlastitim pričama o požarima u kućama u kojima je visjela ista slika. Prema kasnijim prisjećanjima novinara, urednik je želio priču koja će "trajati i trajati", i u tome je uspio. Iz tjedna u tjedan stizale su nove ispovijesti, a neki su čitatelji tvrdili da im se nesreća dogodila nedugo nakon što su sliku kupili ili dobili na dar.

Novine su ponudile rješenje: čitatelji su mogli poslati svoje primjerke, a redakcija će ih uništiti. Stiglo je oko 2500 slika. Plan da se spale na krovu zgrade novina vatrogasci nisu dopustili, pa su slike spaljene na lomači izvan Londona. The Sun je krajem listopada 1985. objavio da je prokletstvo "zauvijek pokopano".

Što su rekli vatrogasci

Vatrogasci južnog Yorkshirea javno su izjavili da su požari imali posve obične uzroke: zapaljeno ulje, električne grijalice preblizu kreveta, cigarete. Povezanost sa slikom nazvali su slučajnošću. Upozorili su i na jednostavnu činjenicu: slika je bila toliko raširena da je u velikom broju izgorjelih kuća morala visjeti.

Za to što slike nisu gorjele ponuđeno je i tehničko objašnjenje. Otisci su bili tiskani na tvrdoj prešanoj ploči od drvenih vlakana, koja se teško zapali. Prema jednoj priči, zaštitar koji je sudjelovao u uništavanju slika htio je to provjeriti pa je jednu stavio u vatru na sat vremena, a ona se jedva oštetila.

Godine 2010. BBC-jeva radijska emisija Punt PI dala je otiske ispitati u britanskom institutu za istraživanje zgrada. Zaključeno je da su prekriveni lakom koji usporava gorenje te da u požaru najprije izgori konopac na kojem slika visi, pa slika padne licem prema podu i tako se zaštiti.

Legenda nastavlja živjeti

Priča se nije ugasila s lomačom. Krajem 20. stoljeća pojavile su se nove inačice: da je dječak sa slike siroče čiji su roditelji poginuli u požaru, da se zvao "Don Bonillo" ili da ga je slikar nazivao "Diablo". Folklorist David Clarke, koji je slučaj istraživao, pokazao je da se te priče pojavljuju tek 2000. godine, u jednoj knjizi o duhovima, i da za njih nema nikakvog izvora.

Uplakani dječak tako je postao primjer kako nastaje suvremena urbana legenda: od stvarnog događaja, preko senzacionalnog naslova, do priče koja se prepričava desetljećima.

Kronologija

Pedesete do sedamdesete godine 20. stoljeća: Otisci slika uplakane djece masovno se prodaju u Britaniji.
1985.: Požar u kući obitelji Hall u Rotherhamu; slika ostaje gotovo neoštećena.
4. rujna 1985.: *The Sun* objavljuje priču o "prokletstvu Uplakanog dječaka".
5. rujna 1985.: Novine javljaju da se javljaju čitatelji s vlastitim pričama.
Listopad 1985.: Oko 2500 slika koje su poslali čitatelji spaljeno je na lomači.
2000.: Prvi put se pojavljuju priče o dječaku "Don Bonillu".
2010.: BBC-jeva emisija *Punt PI* ispituje kako otisci podnose vatru.

Ključne osobe

Bruno Amadio: Slikar koji je, prema većini izvora, slike potpisivao imenom G. Bragolin.
Ron Hall: Stanovnik Rotherhama čija je kuća izgorjela 1985.
Peter Hall: Vatrogasac, Ronov brat, koji je priči dao vjerodostojnost.
David Clarke: Britanski folklorist koji je istražio nastanak legende.

Što se zna

Otisci slika uplakane djece prodavani su u Britaniji u velikom broju od pedesetih godina 20. stoljeća.
*The Sun* je priču o prokletstvu objavio 4. rujna 1985., nakon požara u kući obitelji Hall u Rotherhamu, koji je izbio u kuhinji.
Vatrogasci južnog Yorkshirea požare su pripisali običnim uzrocima, a povezanost sa slikom slučajnosti.
Oko 2500 slika koje su poslali čitatelji spaljeno je u listopadu 1985.
Ispitivanje iz 2010. pokazalo je da su otisci teško zapaljivi i da u požaru često padnu licem prema podu.

Otvorena pitanja

Zašto se baš ta priča tako brzo proširila i zadržala desetljećima?
U koliko je požara slika doista preživjela, a koliko je priča nastalo naknadno, pod utjecajem novina?