Krvava Mary

Ugasi svjetlo u kupaonici, stani pred ogledalo i triput izgovori njezino ime. Generacije djece kunu se da su u staklu nešto vidjele, a psiholozi danas znaju i zašto.

Ukratko

  • Prema legendi, duh žene zvane Krvava Mary pojavi se u ogledalu kad joj netko u mraku nekoliko puta izgovori ime.
  • Igra je osobito raširena među djecom i mladima u SAD-u i Britaniji, najčešće na zabavama i kad prespavaju kod prijatelja.
  • Starije su joj preteče proricanja u ogledalu, kojima su djevojke, prema narodnom običaju, pokušavale vidjeti lice budućeg muža.
  • Psihološki pokusi pokazuju da gledanje u vlastito lice u polumraku kod mnogih izaziva privid izobličenih ili tuđih lica.

Postoji mnogo inačica, ali osnova je ista. Nekoliko djece zatvori se u kupaonicu i ugasi svjetlo, ponekad uz jednu svijeću. Netko stane pred ogledalo i izgovori "Krvava Mary" tri puta, ili trinaest puta, ovisno o tome tko je pravila naučio. Tada bi se, kaže priča, u staklu trebala pojaviti žena prekrivena krvlju. U nekim inačicama samo vrisne ili se namršti, u drugima izgrebe onoga tko ju je zazvao ili ga povuče u ogledalo. Obično netko vrisne, svjetlo se upali i svi pobjegnu iz kupaonice.

Djevojka sa svijećom na stubama

Folkloristi smatraju da igra ima starije korijene. U britanskoj i američkoj narodnoj tradiciji postojali su običaji proricanja, osobito u noći uoči Svih svetih, kojima su mlade žene pokušavale doznati za koga će se udati. Prema jednom od njih, djevojka bi u mračnoj kući hodala unatraške uza stube, sa svijećom u jednoj i ogledalom u drugoj ruci. U ogledalu je trebala ugledati lice budućeg muža. Ako bi umjesto njega ugledala lubanju, to je značilo da će umrijeti prije udaje. Takve prizore prikazuju i čestitke za Noć vještica s početka dvadesetog stoljeća.

Gledanje u ogledalo kako bi se vidjela budućnost ili duhovi poznato je pod nazivom katoptromancija i staro je mnogo stoljeća. Suvremena dječja igra, u kojoj se zaziva određena žena, oblikovala se otprilike od kraja šezdesetih godina dvadesetog stoljeća.

Tko je Mary

Ni na to pitanje nema jednog odgovora. Ime je u različitim krajevima različito: Krvava Mary, Mary Worth, Mary Whales ili Hell Mary. Priče koje uz igru idu nude različita objašnjenja: Mary je bila vještica spaljena na lomači, žena koja je poginula u prometnoj nesreći i ostala unakažena, majka koja je izgubila dijete ili djevojka ubijena pred ogledalom. Djeca obično ne znaju odakle je priča došla, a svaka skupina dodaje svoja pravila: koliko puta treba izgovoriti ime, treba li se okrenuti oko sebe, smije li svijeća biti upaljena i što učiniti ako se Mary doista pojavi. Upravo ta raznolikost pokazuje da je riječ o živoj usmenoj predaji, koja se ne uči iz knjiga nego od vršnjaka.

Često se spominje i engleska kraljica Marija I. Tudor, kći Henrika VIII., koja je vladala od 1553. do 1558. Tijekom njezine vladavine na lomači je spaljeno gotovo tristo protestanata, pa su je protivnici prozvali Krvava Mary. Nema dokaza da igra potječe od nje. Vjerojatnije je da je njezin nadimak, kao i ime poznatog koktela, samo jedno od mnogih značenja koje je ime s vremenom poprimilo.

Slične igre postoje i drugdje. U Japanu se djeca u školskim zahodima plaše duha djevojčice Hanako-san, koju također treba zazvati na određeni način.

Što se zapravo vidi

Talijanski psiholog Giovanni Caputo objavio je 2010. pokus u kojem su sudionici deset minuta u slabo osvijetljenoj sobi gledali vlastito lice u ogledalu. Većina je već nakon minute počela opažati neobične promjene: izobličene crte lica, lica rođaka, nepoznatih ljudi, pa i životinja ili čudovišta. Caputo je pojavu nazvao privid neobičnog lica u ogledalu.

Objašnjenje je u tome kako mozak obrađuje sliku. Kad pogled dugo miruje na nepomičnoj slici u polumraku, dijelovi slike na rubovima vidnog polja počnu blijedjeti i ponovno se pojavljivati, a mozak praznine popunjava onime što očekuje. Djeca koja su netom čula priču o krvavoj ženi očekuju upravo nju, a napetost u skupini sve to pojačava.

Zašto ju djeca zazivaju

Folklorist Alan Dundes u radu iz 1998. ponudio je psihoanalitičko tumačenje. Primijetio je da igru najčešće igraju djevojčice neposredno prije puberteta i povezao motiv krvi i ogledala sa strahom i znatiželjom pred tjelesnim promjenama koje ih čekaju. Drugi istraživači tumačenje vide jednostavnije: igra je obred hrabrosti, u kojem djeca zajedno, na siguran način, iskušavaju strah i provjeravaju tko će prvi pobjeći.

Kako god je tumačili, Krvava Mary preselila se iz kupaonica u filmove, televizijske serije i računalne igre, a i dalje se prenosi na isti način kao prije: od starije djece mlađoj, uz upute koje se ne smiju prekršiti.

Kronologija

  1. 1553.–1558.: Vladavina engleske kraljice Marije I. Tudor, koju su protivnici prozvali Krvava Mary.
  2. 19. stoljeće: U Britaniji i Americi poznati su običaji proricanja u ogledalu, osobito uoči Svih svetih.
  3. Početak 20. stoljeća: Čestitke za Noć vještica prikazuju djevojke koje u ogledalu traže lice budućeg muža.
  4. Kraj 1960-ih: Oblikuje se suvremena dječja igra zazivanja Krvave Mary.
  5. 1998.: Alan Dundes objavljuje psihoanalitičko tumačenje igre.
  6. 2010.: Giovanni Caputo opisuje privid neobičnog lica u ogledalu.

Ključne osobe

  • Marija I. Tudor: Engleska kraljica čiji se nadimak Krvava Mary često, bez dokaza, povezuje s legendom.
  • Alan Dundes: Američki folklorist koji je 1998. objavio tumačenje igre.
  • Giovanni Caputo: Talijanski psiholog koji je opisao privid neobičnog lica u ogledalu.

Što se zna

  1. Igra zazivanja Krvave Mary pred ogledalom raširena je među djecom i mladima u SAD-u i Britaniji.
  2. Starije narodne običaje proricanja u ogledalu prikazuju i čestitke za Noć vještica s početka dvadesetog stoljeća.
  3. Kraljica Marija I. Tudor dobila je nadimak Krvava Mary zbog progona protestanata, ali veza s igrom nije dokazana.
  4. Pokus objavljen 2010. pokazao je da gledanje u vlastito lice u polumraku kod većine sudionika izaziva privid izobličenih ili tuđih lica.
  5. Alan Dundes je 1998. u časopisu Western Folklore objavio psihoanalitičko tumačenje igre.

Otvorena pitanja

  • Kada je i gdje igra prvi put dobila današnji oblik?
  • Postoji li stvarna žena po kojoj je Mary dobila ime ili je ime nastalo slučajno?

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Brunvand, J. H. (1999). Too Good to Be True: The Colossal Book of Urban Legends. W. W. Norton.

Izvori