Uskršnji otok

Uskršnji otok je trokut vulkanskog kamena površine oko 164 četvorna kilometra usred južnog Tihog oceana. Do čileanske obale ima oko 3500 kilometara, a do otočja Pitcairn, najbližeg naseljenog kopna, više od 2000. Ime je dobio po nizozemskom moreplovcu Jacobu Roggeveenu, koji je do njega stigao na Uskrs, 5. travnja 1722. Otočani ga zovu Rapa Nui.

Prvi stanovnici bili su Polinežani, majstori plovidbe preko otvorenog oceana. Starije su procjene njihov dolazak smještale u prvo tisućljeće, ali su arheolozi Terry Hunt i Carl Lipo 2006. na temelju novih radiokarbonskih datuma zaključili da je otok naseljen tek oko 1200. godine.

Kipovi s kamenoloma

Kipovi zvani moai prikazuju ljudske likove s velikim glavama, izraženim nosom i bradom te rukama priljubljenima uz tijelo. Poznato ih je više od 900. Gotovo svi isklesani su od vulkanskog tufa u kamenolomu na padinama vulkana Rano Raraku, gdje je i danas gotovo polovica kipova, neki tek napola odvojeni od stijene. Najveći nedovršeni kip dug je oko 21 metar.

Prosječan moai visok je oko četiri metra i težak oko dvanaest tona, a najteži podignuti, na platformi Ahu Tongariki, ima oko 86 tona. Kipovi su postavljani na kamene platforme zvane ahu, većinom uz obalu i licem okrenuti prema unutrašnjosti otoka, prema naseljima. Prema tumačenju arheologa i predajama otočana, prikazivali su pretke i čuvali zajednicu. Neki kipovi na glavi nose cilindre od crvene vulkanske troske, zvane pukao, dovezene iz drugog kamenoloma.

Nakon 1722. kipovi na platformama jedan su po jedan srušeni, a do 1868. nijedan više nije stajao, osim onih djelomično zatrpanih na padinama Rano Rarakua. Mnogi su obnovljeni u 20. stoljeću. Petnaest kipova na platformi Ahu Tongariki ponovno je podignuto devedesetih godina, uz pomoć japanske tvrtke koja je donirala dizalicu.

Kipovi koji hodaju

Kako su kipovi teški desetke tona prevezeni kilometrima daleko od kamenoloma? Predaja otočana kaže da su hodali, pokretani snagom zvanom mana. Istraživači su desetljećima isprobavali drvene saonice, valjke i okvire nalik na ljestve.

Godine 2012. Hunt, Lipo i otočanin Sergio Rapu Haoa izradili su presliku kipa. Skupine ljudi s užadima sa strana i straga njihale su kip s boka na bok, pa se on, uspravan, pomicao naprijed u malim koracima. Autori su upozorili da kipovi pronađeni uz stare putove imaju širu i nagnutu osnovicu, koja odgovara takvom načinu prijevoza, a da su ih na platformi naknadno doradili.

Drugi istraživači smatraju da pokus ne isključuje druge načine. Arheologinja Jo Anne Van Tilburg 1999. pomaknula je presliku tešku devet tona na drvenim saonicama u obliku slova A, položenima na valjke, a drugi su pokusi pokazali da je njihanje kipa na duljim udaljenostima nestabilno.

Pismo koje nitko ne zna pročitati

Godine 1864. katolički misionar Eugène Eyraud zabilježio je da u kućama otočana postoje drvene pločice prekrivene znakovima. Sustav znakova nazvan je rongorongo. Do tada su otok već opustošili napadi trgovaca robljem iz Perua, koji su 1862. i 1863. odveli ili ubili oko 1500 ljudi, i bolesti koje su donijeli strani brodovi, pa nije pronađen nitko tko bi znao čitati znakove. Danas je sačuvano 26 općeprihvaćenih tekstova na drvenim predmetima, raspršenih po muzejima svijeta.

Znakovi prikazuju ljudske likove, ptice, ribe i biljke. Redovi se čitaju slijeva nadesno, odozdo prema gore, a nakon svakog retka pločica se okreće naglavačke. Zbog malog broja tekstova pismo nije dešifrirano, a nije ni sigurno bilježi li cijeli jezik ili služi kao pomoć pri recitiranju.

Najveće je pitanje je li pismo nastalo na otoku samo od sebe ili su ga otočani počeli koristiti tek nakon što su vidjeli europsko pismo, primjerice pri potpisivanju španjolskog sporazuma 1770. Tim talijanske jezikoslovke Silvie Ferrare 2024. radiokarbonski je datirao četiri pločice koje se čuvaju u Rimu. Tri potječu iz 19. stoljeća, a drvo jedne iz sredine 15. stoljeća, prije dolaska Europljana. Autori smatraju da to upućuje na podrijetlo pisma prije stranog utjecaja, ali datirano je drvo, a ne natpis, koji može biti i mlađi.

Što se dogodilo s otočanima

Kad su stigli Europljani, na otoku nije bilo šuma, iako su ga nekad prekrivale palme. Pisac Jared Diamond u knjizi Collapse iz 2005. opisao je Rapa Nui kao primjer društva koje je samo uništilo svoj okoliš i potom propalo. Hunt, Lipo i drugi istraživači odgovaraju da su palme velikim dijelom uništili štakori koje su donijeli prvi doseljenici, da je stanovništvo bilo manje i stabilnije nego što se mislilo i da su najveći pad izazvali trgovci robljem i bolesti u 19. stoljeću. Istraživanje vrtova od kamenja iz 2024. procijenilo je da otok nije mogao prehraniti mnogo više od nekoliko tisuća ljudi, što govori protiv velikog sloma stanovništva prije dolaska Europljana.