NLO-i iznad Washingtona 1952.

Ljeto 1952. bilo je vrhunac prvog velikog vala prijava letećih tanjura u SAD-u. U četiri godine prije toga vojno zrakoplovstvo zabilježilo je oko 615 prijava, a te je godine dobilo više od 700 novih. U travnju je časopis Life objavio članak "Imamo li posjetitelje iz svemira?", prvi put u tako uglednom glasilu ozbiljno razmatrajući mogućnost da su leteći tanjuri letjelice iz svemira. Projekt Blue Book, istraga zrakoplovstva koju je vodio kapetan Edward J. Ruppelt, jedva je stizao obraditi prijave.

Točke na radaru iznad Kapitola

U subotu 19. srpnja 1952., u 23:40, kontrolor leta Edward Nugent u centru za kontrolu leta Nacionalne zračne luke Washington primijetio je na radaru sedam ciljeva oko 24 kilometra južno od grada. U tom dijelu neba nije bilo poznatih zrakoplova, a ciljevi se nisu kretali uobičajenim putanjama. Njegov nadređeni Harry Barnes pozvao je tehničare da provjere radar, a oni su utvrdili da radi ispravno. Kontrolori u tornju zračne luke, Howard Cocklin i Joe Zacko, javili su da i oni imaju nepoznate ciljeve na radaru i da kroz prozor vide jako svjetlo koje lebdi pa naglo odjuri.

Uskoro su se ciljevi pojavili u svim dijelovima zaslona, neki i iznad Bijele kuće i Kapitola. Pilot putničkog zrakoplova koji je čekao polijetanje, S. C. Pierman, četrnaest je minuta gledao šest bijelih svjetala bez repa. Barnes je kasnije napisao da se svako njegovo opažanje poklapalo s točkom na radaru. Iz zračne baze Andrews javljali su da su vidjeli narančastu kuglu koja je odjurila golemom brzinom, ali ondje su neki zaključili, a u jednom slučaju i dokazali, da su zvijezde i meteori.

Oko tri sata ujutro nad grad su stigla dva lovca F-94 iz Delawarea. Tada su ciljevi nestali s radara, a kad su lovci zbog goriva otišli, vratili su se. Posljednji su zabilježeni oko pola šest ujutro.

Drugi vikend

Sljedećeg ponedjeljka novine u cijeloj zemlji imale su naslove o "tanjurima nad prijestolnicom". Ruppelt, koji je slučajno bio u Washingtonu, za događaje je saznao iz novina. Tražio je službeni automobil da obiđe svjedoke, ali mu je odbijen, pa se ljut vratio u svoje sjedište u Ohiju. Ondje mu je stručnjak za radar kapetan Roy James rekao da bi nepoznate ciljeve mogle stvarati neobične vremenske prilike.

U subotu 26. srpnja ciljevi su se vratili. Oko 21:30 radari su ih bilježili u svim smjerovima, ponekad kako se kreću polako, a ponekad kako jure i naglo mijenjaju smjer. Glasnogovornik Projekta Blue Book Albert M. Chop došao je u centar za kontrolu leta i zabranio novinarima fotografiranje radarskih zaslona. Oko 23:30 nad grad su stigla dva lovca F-94. Vođa para John McHugo nije vidio ništa, a njegov krilni pilot William Patterson vidio je četiri bijela sjaja i pokušao ih sustići. Prema Chopu, Patterson je preko radija pitao što da radi jer ih vidi svuda oko sebe, a nitko mu nije znao odgovoriti.

U centru je bio i mornarički stručnjak za radar John Holcomb. Meteorološka postaja javila mu je da nad gradom postoji slaba temperaturna inverzija, ali on je smatrao da je preslaba da bi objasnila tako jasne odraze. Kao i prvi put, ciljevi i svjetla nestali su u svitanje.

Konferencija u Pentagonu

Predsjednik Harry Truman zatražio je objašnjenje. Dana 29. srpnja general John Samford, ravnatelj obavještajne službe zrakoplovstva, i general Roger Ramey održali su u Pentagonu konferenciju za novinare, najveću od Drugog svjetskog rata. Samford je rekao da se svjetla mogu objasniti zvijezdama i meteorima, a radarski ciljevi temperaturnom inverzijom, kad sloj toplog zraka iznad hladnijeg savija radarske valove pa radar "vidi" predmete na tlu ili na rijeci kao da su na nebu. Dodao je da ciljevi nisu bili čvrsti predmeti i da ne prijete sigurnosti zemlje.

To su podržala neka opažanja. Posada bombardera B-25 nekoliko je puta navođena prema nepoznatim ciljevima i nije vidjela ništa, a jedan se cilj pokazao kao izletnički brod na rijeci Potomac. Analiza civilne zrakoplovne uprave utvrdila je da je temperaturna inverzija postojala gotovo svaki put kad su ciljevi zabilježeni. Projekt Blue Book na kraju je radarske ciljeve pripisao inverziji, a vizualna opažanja meteorima, zvijezdama i gradskim svjetlima.

Mnogi sudionici nisu se složili. Ruppelt je kasnije u knjizi napisao da se s objašnjenjem nisu slagali kontrolori ni neki časnici, a Howard Cocklin je i 2002. tvrdio da je predmet vidio i na radaru i kroz prozor. Skeptici poput Philipa Klassa odgovarali su da radari 1952. nisu mogli filtrirati lažne odraze i da su takve prijave gotovo nestale kad su uvedeni digitalni filtri.

Val viđenja zabrinuo je i CIA-u, koja se bojala da bi neprijatelj mogao poplavom lažnih prijava izazvati paniku i pod njezinim okriljem iznenada napasti. U siječnju 1953. sazvano je Robertsonovo povjerenstvo, skupina znanstvenika koja je preporučila da se NLO-ima oduzme posebna pozornost koju su dobili.