Žena bez straha

Istraživači su je odveli u trgovinu sa zmijama, u ukletu kuću i na projekciju horor-filmova, a ona nijednom nije osjetila strah. Bolesnica poznata samo po inicijalima S. M. desetljećima pomaže znanosti razumjeti odakle strah dolazi.

Ukratko

  • S. M. je Amerikanka s rijetkom nasljednom Urbach-Wietheovom bolešću, zbog koje su joj u mozgu s obje strane razorene amigdale, dvije male jezgre duboko u sljepoočnim režnjevima.
  • Od 1980-ih proučavaju je neuroznanstvenici sa Sveučilišta Iowe. Utvrdili su da ne prepoznaje strah na tuđim licima, nema osjećaj za osobni prostor i ne osjeća strah ni pred zmijama, ni u ukletoj kući, ni pred filmovima strave.
  • Ostale osjećaje, poput sreće, tuge i ljutnje, doživljava normalno, a inteligencija joj je uredna.
  • Godine 2013. pokazalo se da i ona može osjetiti paniku kad udahne zrak s mnogo ugljikova dioksida, pa je otvoreno pitanje je li amigdala nužna za svaki strah ili samo za strah od vanjskih prijetnji.

Godine 1929. dvojica bečkih liječnika, dermatolog Erich Urbach i otorinolaringolog Camillo Wiethe, opisali su neobičnu bolest. Bolesnici su od djetinjstva bili promukli, a koža i sluznice postupno su im se zadebljavale, s karakterističnim sitnim čvorićima uz rub vjeđa. Bolest je dobila ime po njima, a danas se zove i lipoidna proteinoza. Vrlo je rijetka i nasljeđuje se tako da dijete oboli samo ako od oba roditelja naslijedi promijenjeni gen. Tek je 2002. otkriveno da je riječ o mutacijama gena ECM1, koji sudjeluje u izgradnji vezivnog tkiva.

Kod dijela oboljelih bolest ima i posljedicu koju Urbach i Wiethe nisu mogli vidjeti: u mozgu se, s obje strane, talože kalcijeve naslage koje postupno razore amigdale. Amigdala, nazvana po grčkoj riječi za badem jer mu je oblikom slična, mala je nakupina živčanih stanica duboko u sljepoočnom režnju. Pokusi na životinjama već su je bili povezali sa strahom, ali kod ljudi se teško moglo provjeriti što se događa kad je nema, jer je oštećenje samo amigdala, bez ostatka mozga, iznimno rijetko.

Bolesnica iz Iowe

Upravo takvu bolesnicu upoznali su 1980-ih neurolozi i psiholozi Sveučilišta Iowe, u laboratoriju Antonija i Hanne Damasio. U literaturi se zove samo S. M., a osobni podaci o njoj se ne objavljuju. Prvi opsežni opis objavili su Daniel Tranel i Bradley Hyman 1990.: inteligencija i jezik bili su joj normalni, ali je imala teškoće s pamćenjem slika i neobičnosti u društvenom ponašanju. Bila je prijazna i neobično povjerljiva prema strancima.

Godine 1994. Ralph Adolphs, Daniel Tranel, Hanna Damasio i Antonio Damasio objavili su u časopisu Nature nalaz koji ju je učinio poznatom. S. M. je bez teškoća prepoznavala ljude na fotografijama i čitala većinu izraza lica, ali nije mogla prepoznati strah.

Pogled koji ne ide prema očima

Deset godina kasnije Adolphs i suradnici otkrili su zašto. Praćenjem pokreta očiju utvrdili su da S. M. pri gledanju lica gotovo nikad sama od sebe ne gleda u oči, a upravo su raširene oči najvažniji znak straha. Kad su je izričito uputili da gleda u oči, prepoznavanje straha bilo joj je posve normalno. Amigdala, zaključili su, usmjerava pozornost na ono što je u nekom prizoru važno, a kad je nema, važni znakovi prolaze nezapaženo.

Godine 2009. pokazalo se da S. M. nema ni osjećaj za osobni prostor. U pokusu u kojem bi drugi ljudi zaustavili sugovornika kad im priđe preblizu, ona je dopuštala da joj se istraživač približi gotovo do dodira, i rekla da joj to ne smeta.

Zmije, uklete kuće i filmovi strave

Najpoznatije istraživanje objavio je 2011. Justin S. Feinstein sa suradnicima. Istraživači su S. M. odveli u trgovinu egzotičnih životinja, gdje je bez oklijevanja uzimala zmije u ruke i htjela dotaknuti i one opasnije, tako da su je morali zaustaviti. Proveli su je kroz ukletu kuću, zabavni prostor u kojem glumci plaše posjetitelje, a ona je umjesto da ustukne prilazila glumcima i plašila njih. Gledala je odlomke iz filmova strave i opisivala ih kao zanimljive, ali ne i zastrašujuće. Tri mjeseca nosila je uređaj koji ju je u nasumično vrijeme pitao kako se osjeća, i nijednom nije prijavila više od minimalnog straha.

Njezin životni put pokazao je i tamnu stranu takvog stanja. U nekoliko je navrata bila u stvarnoj opasnosti, uključujući i napade, a u tim trenucima nije osjetila strah niti je kasnije izbjegavala slična mjesta. Istodobno je jasno osjećala sreću, tugu, ljutnju i gađenje. Autori su zaključili da je amigdala ključna za pokretanje stanja straha i da bez nje nema ni doživljaja straha.

Strah koji dolazi iznutra

Dvije godine kasnije uslijedilo je iznenađenje. Feinstein i suradnici dali su S. M. i još dvjema bolesnicama s istom bolešću da udahnu zrak sa 35 posto ugljikova dioksida, što kod mnogih ljudi izaziva osjećaj gušenja. Sve tri osjetile su strah, a doživjele su i napadaj panike. Strah koji izaziva vanjska prijetnja, poput zmije ili napadača, očito ovisi o amigdali. Strah koji tijelo pokreće iznutra, kad osjeti da mu nedostaje zraka, može nastati i bez nje.

S. M. je i danas jedna od najviše proučavanih osoba u povijesti neuroznanosti. Njezin slučaj nije pokazao da je amigdala "središte straha" u jednostavnom smislu, nego da je strah sklop više sustava, od kojih je amigdala jedan od najvažnijih.

Kronologija

  1. 1929.: Erich Urbach i Camillo Wiethe u Beču opisuju lipoidnu proteinozu.
  2. 1980-ih: Istraživači Sveučilišta Iowe počinju proučavati bolesnicu S. M.
  3. 1990.: Daniel Tranel i Bradley Hyman objavljuju neuropsihološki opis bolesnice.
  4. 1994.: U časopisu Nature objavljeno je da S. M. ne prepoznaje strah na licima.
  5. 2002.: Otkriveno je da bolest uzrokuju mutacije gena ECM1.
  6. 2005.: Utvrđeno je da S. M. ne gleda u oči, a kad joj se to kaže, strah prepoznaje normalno.
  7. 2009.: Istraživanje pokazuje da S. M. nema osjećaj za osobni prostor.
  8. 2011.: Objavljeni su pokusi sa zmijama, ukletom kućom i filmovima.
  9. 2013.: S. M. i još dvije bolesnice doživljavaju paniku nakon udisanja ugljikova dioksida.

Ključne osobe

  • Erich Urbach: Bečki dermatolog koji je 1929. s Camillom Wietheom opisao bolest.
  • Camillo Wiethe: Bečki otorinolaringolog, suautor prvog opisa bolesti.
  • Antonio Damasio: Portugalsko-američki neuroznanstvenik u čijem je laboratoriju S. M. proučavana.
  • Daniel Tranel: Neuropsiholog Sveučilišta Iowe koji je bolesnicu proučavao desetljećima.
  • Ralph Adolphs: Neuroznanstvenik koji je otkrio da S. M. ne prepoznaje strah na licima.
  • Justin S. Feinstein: Neuropsiholog koji je istraživao kako S. M. doživljava strah.

Što se zna

  1. Urbach-Wietheova bolest (lipoidna proteinoza) rijetka je nasljedna bolest uzrokovana mutacijama gena ECM1, a kod dijela oboljelih razara obje amigdale.
  2. S. M. ne prepoznaje strah na licima zato što spontano ne gleda u oči; kad joj se to kaže, prepoznaje ga normalno.
  3. U pokusima sa zmijama, ukletom kućom i filmovima strave te u tri mjeseca svakodnevnog praćenja nije pokazala ni prijavila strah, dok ostale osjećaje doživljava normalno.
  4. Udisanje zraka s 35 posto ugljikova dioksida izazvalo je strah i paniku kod nje i još dviju bolesnica bez amigdala.

Otvorena pitanja

  • Koliko se zaključci o jednoj osobi mogu primijeniti na sve ljude, kad se mozak tijekom bolesti koja traje od djetinjstva može prilagoditi?
  • Koji dijelovi mozga stvaraju strah iznutra, kad amigdale nema?
  • Bi li saznanja o S. M. mogla pomoći ljudima koji pate od pretjeranog straha i tjeskobe?

Teorije

  • Amigdala pokreće strah od vanjskih prijetnji, a bez nje taj strah ne nastaje
  • Amigdala prije svega usmjerava pozornost na važne znakove, a izostanak straha posljedica je toga
  • Strah stvara više sustava u mozgu, a amigdala je potrebna samo za neke vrste straha

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Damasio, A. R. (1999). The Feeling of What Happens: Body and Emotion in the Making of Consciousness. Harcourt Brace.

Izvori