Ukradeni bubreg

Priča gotovo uvijek počinje jednako. Poslovni čovjek otputuje na sajam ili konferenciju u veliki grad. Navečer, u hotelskom baru, upozna nekoga ljubaznog tko ga časti pićem. Sljedeće čega se sjeća jest da se budi u kadi punoj leda, ošamućen i u bolovima. Na zidu ili na papiru uz kadu piše poruka: nazovi hitnu pomoć ili ćeš umrijeti. Pokraj kade je telefon. Kad dođu liječnici, otkriju na leđima svježi šav i kažu mu da su mu izvadili bubreg, vjerojatno da bi se prodao nekome tko čeka na presađivanje.

Kako se priča širila

Folkloristi su priču počeli bilježiti početkom devedesetih. Mjesto radnje se mijenjalo: Las Vegas, New Orleans, Meksiko, velike europske prijestolnice, a kasnije i gradovi u Aziji. Žrtva je bila poslovni putnik, turist ili student na zabavi. Godine 1993. motiv je poslužio kao zaplet filma, a krajem devedesetih priča je počela kružiti e-poštom u obliku službeno sročenog upozorenja putnicima, navodno poslanog od policije ili tvrtke za koju je autor radio.

Kao i u drugim urbanim legendama, onaj tko je prepričava nikad nije sam svjedok. Uvijek je riječ o prijatelju prijatelja, kolegi iz druge tvrtke ili rođaku poznanika. Kad su novinari i istraživači pokušavali pronaći žrtvu, trag se gubio.

Priča se lako prilagođava publici. U inačicama namijenjenima studentima žrtva je mladić koji je na zabavi popio previše. U onima koje su kružile među poslovnim ljudima, žrtva je putnik na službenom putu, a upozorenje dolazi u obliku dopisa s potpisom neke tvrtke ili policijske uprave. Kad bi jedan grad demantirao priču, ona bi se preselila u drugi. Folkloristi to smatraju tipičnim znakom urbane legende: sadržaj ostaje isti, a mijenjaju se samo mjesto, žrtva i "izvor" koji jamči da je istinita.

Zašto priča ne drži vodu

Liječnici koji se bave presađivanjem organa godinama objašnjavaju zašto je takva krađa gotovo nemoguća. Za presađivanje treba pronaći primatelja čije se tkivo podudara s darivateljevim, što zahtijeva krvne pretrage. Operacija traje satima i traži operacijsku dvoranu, tim stručnjaka i sterilne uvjete. Izvađeni bubreg mora se brzo i u posebnim uvjetima prenijeti do primatelja, a nakon presađivanja primatelj treba višednevnu bolničku skrb. Sve je to teško izvesti u tajnosti u hotelskoj sobi.

Američka Nacionalna zaklada za bubrege zato je javno pozvala svakoga tko tvrdi da mu je bubreg ukraden da joj se javi. Prema izvješćima o toj akciji, nitko se nije javio.

Starije priče o krađi organa

Francuska sociologinja Véronique Campion-Vincent, koja je proučavala priče o krađi organa, pokazala je da legenda o ukradenom bubregu ima starije srodnike. Od osamdesetih godina u Latinskoj Americi kružile su glasine da stranci otimaju djecu kako bi im izvadili organe. Takve glasine imale su ozbiljne posljedice: sredinom devedesetih u Gvatemali su zbog njih napadnuti strani turisti.

Prema njezinoj analizi, takve priče izražavaju stvarne strahove: od nove medicinske tehnologije, od bogatih koji iskorištavaju siromašne, od opasnosti u stranom gradu i od gubitka kontrole nad vlastitim tijelom. Priča o poslovnom putniku u kadi to prenosi u svijet zapadne srednje klase: žrtva je sad netko poput samog čitatelja.

Ono što je stvarno

To ne znači da trgovina organima ne postoji. Antropologinja Nancy Scheper-Hughes, koja je dugo istraživala tu temu, opisala je kako u siromašnim zemljama ljudi prodaju vlastite bubrege posrednicima, često za malo novca, pod pritiskom dugova i bez odgovarajuće liječničke skrbi poslije operacije. Takvi slučajevi dokumentirani su u više zemalja i zabranjeni su međunarodnim pravilima o presađivanju.

Razlika je u tome tko je žrtva. U stvarnoj trgovini organima to je obično siromašan čovjek koji je pristao na prodaju jer nije imao izbora, a ne putnik koji se probudi u kadi s ledom. Neki istraživači upozoravaju da senzacionalna legenda zato može odvući pozornost od stvarnog problema.