Mađarski zlatni vlak

U svibnju 1945. američka je vojska u austrijskom Werfenu zaplijenila vlak pun nakita, slika i dragocjenosti oduzetih mađarskim Židovima. Dio je prodan na aukciji u New Yorku, dio su generali uzeli za svoje urede, a više od tisuću slika završilo je kod austrijske države.

Ukratko

Američka je vojska 16. svibnja 1945. u Werfenu u Austriji zaplijenila vlak koji je nosio zlato, nakit, umjetnine i drugu imovinu, većinom oduzetu mađarskim Židovima.
Sjedinjene Države odlučile su da se vlasnici ne mogu utvrditi pa imovinu nisu vratile ni Mađarskoj ni židovskoj zajednici.
Predsjednička savjetodavna komisija za imovinu Holokausta 1999. utvrdila je da je to bio "izrazit propust" Sjedinjenih Država da slijede vlastitu politiku povrata imovine.
Više od 1100 slika predano je austrijskoj vladi, a njihova je današnja sudbina, prema komisiji, 1999. bila nepoznata.

Zlatni vlak primjer je kako se imovina žrtava može raspršiti i nakon završetka rata. Ovaj članak govori o onome što je dokumentirano, s poštovanjem prema ljudima čiju su imovinu oduzeli.

Vlak u Werfenu

Prema Komisiji, američke su pješačke postrojbe 16. svibnja 1945. u Werfenu, šezdesetak milja (oko 100 kilometara) južno od Salzburga, zaplijenile vlak pun slika i drugih dragocjenosti. Komisija piše da je većina imovine oduzeta mađarskim Židovima, a oduzele su je snage Adolfa Eichmanna i mađarski suradnici.

Središnji odbor mađarskih Židova u pismu američkom poslanstvu u Budimpešti od 20. prosinca 1945. tvrdi da je vlada Ferenca Szálasija vrijednosti 800 000 mađarskih Židova utovarila na vlak od 44 vagona i odvela ga na zapad pod vojnom pratnjom. Prema istom pismu, mađarska je pratnja vlak, gurnut u tunel kraj Böcksteina, predala Amerikancima na stanici Werfen gotovo netaknut, osim manjih krađa. U vagonima su, navodi pismo, bili nakit, zlato, sagovi, srebro, krzna, zbirke maraka i čipki, fotoaparati, porculan te oko 8000 do 10 000 džepnih i ručnih satova.

Tko je odlučio što je "neprepoznatljivo"

Središnji odbor mađarskih Židova tvrdio je da se mnogi predmeti mogu prepoznati te da bi uz pristup vlaku vlasnici mogli identificirati svoju imovinu. Američka vlada je, prema Komisiji, vrlo rano odlučila da se vlasništvo ne može utvrditi ni po vlasniku ni po zemlji podrijetla. Kad je tu odluku potvrdio general Mark Clark, povrat Mađarskoj ili židovskoj zajednici prestao je biti mogućnost, a odluku je kasnije u Washingtonu podržao i državni tajnik George Marshall. Molbe Središnjeg odbora iz 1947. nisu urodile plodom.

Što se dogodilo s imovinom

Komisija je utvrdila nekoliko stvari:

General Collins, Laude, Hume, Howard i Linden uzeli su vrijednosti iz vlaka da urede svoje stanove i urede; njihova daljnja sudbina nije poznata.
Manje vrijedni predmeti, poput satova, fotoaparata i skromnog nakita, prodavani su preko vojnih prodavaonica. Nestao je i kovčeg pun zlatnog praha.
Neumjetnička imovina predana je Međunarodnoj organizaciji za izbjeglice (IRO) radi prodaje. Prema New York Timesu, prvi dio aukcije u galeriji Parke-Bernet u New Yorku, na kojoj je bio nakit i dijamanti, održan je od 16. do 18. lipnja 1948.; drugi, sa srebrom, staklom, porculanom i zlatnim predmetima, od 20. do 25. lipnja. U skladištu je, među ostalim, bilo oko 22 tone posuđa i gotovo 4000 orijentalnih sagova.
Više od 1100 slika američke su snage predale austrijskoj vladi, iako je politika nalagala vraćanje kulturnih dobara zemlji podrijetla. Mađarski kontakti Komisiji su 1999. rekli da nisu primili ni slike ni popise slika, a austrijski službenik izvijestio je da je "dio te imovine bio vraćen", ne navodeći kome ni kada.

Zaključak Komisije

Komisija je 14. listopada 1999. objavila nalaze u kojima je slučaj nazvala primjerom "izrazitog propusta" Sjedinjenih Država da slijede vlastitu politiku povrata imovine žrtava. Ističe i da su američke snage u Europi općenito postupale primjereno, ali da je u Austriji bilo više poteškoća nego u Njemačkoj: zbog nejasnoća zakona, golemog blaga u dvorcima i rudnicima te blizine sovjetskih snaga.

U zaključku izvještaja piše da je i sama odluka o neprepoznatljivosti vrijednosti bila upitna, kao i prisvajanje imovine od strane časnika i prodaja preko vojnih prodavaonica. Odgovornost, navodi se, nije samo na snagama u Austriji, jer su većinu odluka odobrili visoki dužnosnici u Washingtonu. Poslijeratna politika samo je dio objašnjenja: odluka da se Austrija tretira kao zemlja okupirana od nacista od 1938. i da vrijednosti ostanu "taoci" za pregovore o ratnim potraživanjima, prema Komisiji, nikad se nije smjela odnositi na kulturna dobra žrtava. Ni pomak Mađarske prema komunističkoj vlasti ne objašnjava sve: do 1948. s Mađarskom se postupalo bolje nego s nekim zemljama na slobodnoj strani željezne zavjese. Izvještaj završava zapažanjem da možda nema jednog objašnjenja.

Dokazi za i protiv

Imovina je proglašena neprepoznatljivom

U prilog: Komisija bilježi da je američka vlada vrlo rano zaključila da se vlasništvo ne može utvrditi po vlasniku ni po nacionalnom podrijetlu, a odluku je potvrdio general Mark Clark.
U prilog: Komisija navodi da je ocjena "neprepoznatljivo" otvorila put prijenosu imovine IRO-u na prodaju, u skladu s međunarodnim sporazumima iz 1946.
Protiv: Mađarska židovska zajednica tvrdila je da bi vlasnici uz pristup vlaku mogli prepoznati svoju imovinu.
Protiv: Komisija zaključuje da su imovinu proglasili neprepoznatljivom i povrat neizvedivim iako to nije nužno bilo tako.

Poslijeratna politika prema Austriji i Središnjoj Europi

U prilog: Komisija navodi da je tretiranje Austrije kao nacistički okupirane zemlje od 1938. potaklo da vrijednosti ostanu "taoci" za pregovore o ratnim potraživanjima.
U prilog: Slike su otišle austrijskoj vladi usprkos pravilu o povratu zemlji podrijetla, što izvještaj dovodi u vezu s poslijeratnom politikom Središnje Europe.
Protiv: Komisija piše da ta politika ne bi trebala vrijediti za kulturna dobra, osobito one žrtava nacizma.
Protiv: Ni pomak Mađarske prema komunističkoj vlasti, prema Komisiji, ne objašnjava sve; do 1948. s Mađarskom se postupalo bolje nego s nekim zemljama na slobodnoj strani željezne zavjese.

Nema jednog objašnjenja

U prilog: Komisija u zaključku piše da možda ne postoji jedno objašnjenje zašto je imovina mađarske židovske zajednice raspršena.
U prilog: Dio je odgovornosti na američkim snagama u Austriji, a dio na visokim dužnosnicima u Washingtonu koji su njihove odluke odobravali.
Protiv: Komisija je utvrdila konkretne propuste: prisvajanje imovine od strane časnika, prodaja preko vojnih prodavaonica i nereagiranje na zahtjeve židovske zajednice.
Protiv: Zbog raspršenosti imovine povrat je, prema izvještaju, danas gotovo nemoguć, osim možda za slike predane Austriji.

Kronologija

16. svibnja 1945.: Američke postrojbe zapljenjuju vlak u Werfenu.
20. prosinca 1945.: Središnji odbor mađarskih Židova opisuje sadržaj vlaka američkom poslanstvu.
28. srpnja 1947.: Središnji odbor traži od State Departmenta pristup vlaku.
Lipanj 1948.: Aukcije u galeriji Parke-Bernet u New Yorku.
14. listopada 1999.: Predsjednička savjetodavna komisija objavljuje nalaze o zlatnom vlaku.

Ključne osobe

Adolf Eichmann: Vođa snaga koje su, prema Komisiji, oduzele imovinu mađarskim Židovima.
Mark Clark: Američki general koji je potvrdio odluku da se vlasništvo ne može utvrditi.
George Marshall: Američki državni tajnik koji je odluku podržao.
Edgar M. Bronfman: Predsjedatelj Predsjedničke savjetodavne komisije za imovinu Holokausta.

Što se zna

Vlak je zaplijenjen u Werfenu 16. svibnja 1945., a sadržavao je imovinu oduzetu mađarskim Židovima.
SAD su odlučile da se vlasništvo ne može utvrditi, pa povrat nije proveden.
Časnici su prisvojili dio predmeta, dio je prodan preko vojnih prodavaonica, a dio na aukciji u New Yorku 1948.
Više od 1100 slika predano je Austriji, a njihova je sudbina 1999. bila nepoznata.

Otvorena pitanja

Gdje su danas slike predane austrijskoj vladi i što je s njima?
Što se dogodilo s predmetima koje su prisvojili časnici?
Zašto je odstupljeno od politike povrata kulturnih dobara upravo u ovom slučaju?