Sudbina Raoula Wallenberga

Raoul Wallenberg rođen je 4. kolovoza 1912. u Lidingöu kraj Stockholma, u jednoj od najbogatijih švedskih obitelji bankara i industrijalaca. Otac mu je umro prije njegova rođenja. Studirao je arhitekturu u SAD-u, na Sveučilištu u Michiganu, a nakon toga radio u Južnoj Africi i Haifi. Od 1941. bio je suvlasnik izvozno-uvozne tvrtke mađarskog Židova Kálmána Lauera, pa je često putovao u Budimpeštu i naučio mađarski.

Misija u Budimpešti

U ožujku 1944. Njemačka je zaposjela Mađarsku. Od svibnja do početka srpnja više od 400.000 mađarskih Židova deportirano je, većinom u Auschwitz. Američki Odbor za ratne izbjeglice tražio je čovjeka iz neutralne zemlje koji bi u Budimpešti organizirao spašavanje preostalih, a izbor je pao na Wallenberga. Švedsko ministarstvo vanjskih poslova poslalo ga je u poslanstvo kao tajnika. U Budimpeštu je stigao 9. srpnja 1944.

Wallenberg je s drugim švedskim diplomatima izdavao zaštitne putovnice (njem. Schutz-Pass), isprave koje su nositelja proglašavale osobom pod zaštitom Švedske koja čeka povratak u tu zemlju. Pravno nisu imale stvarnu snagu, ali su izgledale službeno, imale žute i plave boje i švedske krune, pa su ih vlasti često poštovale. Unajmio je i više od trideset kuća u gradu i proglasio ih švedskim područjem. Kad su u jesen 1944. vlast preuzeli mađarski Strelasti križevi i počeli marševi smrti prema austrijskoj granici, Wallenberg je, prema svjedocima, odlazio do kolona i vlakova i dijelio isprave ljudima koje je mogao izvući. Yad Vashem procjenjuje da su zaštitne isprave dobile oko 4500 osobe, a ukupan broj ljudi koje je njegov rad zaštitio procjenjuje se različito.

Posljednje putovanje

Crvena armija opkolila je Budimpeštu krajem prosinca 1944. Wallenberg je 17. siječnja 1945., u pratnji sovjetskih vojnika i sa svojim vozačem Vilmosom Langfelderom, krenuo prema sovjetskom zapovjedništvu u Debrecenu. Pri odlasku je, prema svjedocima, rekao da ne zna je li gost ili zarobljenik. Sovjetska vojna protuobavještajna služba SMERŠ uhitila ga je i prebacila u Moskvu, u zatvor Lubjanka. Langfelder je također nestao.

U ožujku 1945. radio pod sovjetskim nadzorom u Mađarskoj objavio je da su Wallenberga ubili Nijemci ili mađarski fašisti. Švedska vlada dugo nije snažno tražila njegov povratak. Sovjetski Savez godinama je odgovarao da o njemu ništa ne zna.

Bilješka iz 1957.

Tek u veljači 1957. sovjetski zamjenik ministra vanjskih poslova Andrej Gromiko predao je Švedskoj dopis u kojem stoji da je pronađena rukom pisana bilješka voditelja zatvorske ambulante. Prema njoj, "zatvorenik Walenberg" umro je u ćeliji 17. srpnja 1947., vjerojatno od srčanog udara, a tijelo je spaljeno bez obdukcije. Izvorne bilješke Švedskoj nikad nisu pokazane u obliku koji bi se mogao neovisno provjeriti.

Tijekom sljedećih desetljeća bivši zatvorenici sovjetskih logora i zatvora javljali su da su Wallenberga vidjeli ili čuli za njega i nakon 1947., neki čak u 1980-ima. Nijedno od tih svjedočanstava nije potvrđeno.

Arhivi koji ostaju zatvoreni

Godine 1989. sovjetske su vlasti njegovoj obitelji predale njegovu diplomatsku putovnicu, novac i druge osobne stvari, za koje su tvrdile da su ih tek pronašle. Švedsko-ruska radna skupina istraživala je slučaj od 1991. do 2001., ali se nije složila oko zaključka. Rusko glavno državno odvjetništvo je 2000. Wallenberga i Langfeldera proglasila žrtvama političke represije.

Godine 2009. ruska služba sigurnosti FSB izvijestila je istraživače da je "zatvorenik broj 7", ispitan 23. srpnja 1947., šest dana nakon navodne smrti, "s velikom vjerojatnošću" bio Wallenberg. Taj podatak izravno dovodi u pitanje službeni datum smrti. Dokument objavljen 2023. u američkim spisima o atentatu na Kennedyja prenosi da je Vjačeslav Nikonov, tada pomoćnik šefa KGB-a, 1991. zaključio da je Wallenberg vjerojatno pogubljen krajem 1947. I to ostaje tvrdnja bez izvornog dokaza.

Švedska porezna uprava proglasila je Wallenberga mrtvim u listopadu 2016., na zahtjev obitelji, s formalnim datumom smrti 31. srpnja 1952. Taj je datum pravna formalnost, a ne povijesna tvrdnja.