Ajvatovica i stijena koja se rasjekla

Prusac je mali grad u središnjoj Bosni, od kojeg se pješice oko osam kilometara hoda do mjesta gdje se stijena, kažu vjernici, rasjekla. Svake se godine početkom ljeta ondje okupljaju vjernici, mnogi iz Turske i drugih zemalja. Prema izvješću agencije Anadolija, 2. srpnja 2017., na 507. obljetnici, bilo ih je prema procjenama mještana između 7000 i 10 000.

Predaja o Ajvaz-dedi

Ajvaz-dedo bio je sufijski derviš koji je u Prusac (tada Akhisar) stigao s osmanskim vojskama 1463. Priča o razdvojenoj stijeni vezana je uz razdoblje velike suše 1510., koja je prijetila malom planinskom naselju. Ajvaz-dedo pronašao je na planini Šuljagi moćan izvor, ali ga je zatvarala stijena dugačka 74 metra i široka 30. Četrdeset je dana molio Boga da je rasjekne. Četrdesetog jutra sanjao je da su se dva bijela ovna sudarila i razdvojila stijenu; kad se probudio, vidio je da se stijena rasjekla. U procijep su položene drvene cijevi kojima je voda odvedena u Prusac. Ljudi su to držali znakom Božjeg čuda i blagoslova pa su počeli hodočastiti na to mjesto. Anadolija navodi da je stijena duga oko sto metara, što pokazuje da se mjere u izvorima razlikuju.

Hodočasnici i danas, kaže Anadolija, pješače oko osam kilometara do mjesta gdje je stijena pukla, ondje mole, a voda se smatra blagoslovljenom. Uz molitvu su konji ukrašeni zastavama, hrana, ilahije, nastup osmanske vojne glazbe i plesovi derviša.

Što kaže etnološko istraživanje

Aiša Softić, etnologinja Zemaljskog muzeja BiH, terenski je zapisivala usmene predaje u Pruscu 2008. i 2009. Prema njezinu radu, Prusac je u 16. i 17. stoljeću bio jedno od vodećih duhovnih središta zemlje, a Ajvatovica je najvažnije muslimansko molitvište u Bosni i Hercegovini i šire. Prema tamošnjim predajama, ime Akhisar zamijenilo je ime Prusac kad se stijena rasjekla: "Prije se zvao Akhisar, a kad je rastrg'o kamen, onda se prozvao Prusac." Softić napominje da je Akhisar doslovni turski prijevod srednjovjekovnog narodnog imena Biograd, a ime Prusac prvi se put spominje 1478., petnaest godina nakon osmanskog osvajanja.

Autorica upozorava na kontinuitet običaja iz srednjeg vijeka: godišnje molitve i molitve za kišu, nišani šehida sa šupljinama u kojima se skuplja kišnica, što podsjeća na stećke. Budući da je Ajvatovica za većinu kazivača molitva za kišu, Softić zaključuje da se može pretpostaviti da počeci molitvišta sežu u srednjovjekovno doba, ali da je ono usklađeno s islamskim svjetonazorom kad su Prušćani prihvatili islam. Hasan Kjafi efendija vjerojatno je imao ključnu ulogu u povezivanju Ajvatovice s Ajvaz-dedom i njegovim čudotvornim moćima. To je zaključak istraživačice o postanku tradicije, a ne o vjerodostojnosti vjere vjernika.

Zabrana i obnova

Godine 1947. okružni je sud u Travniku osudio trinaestoricu zbog sudjelovanja u neodobrenoj povorci uz vjerski blagdan Ajvatovicu; tada se držalo da je to protivljenje vlastima i kršenje zabrane isticanja vjerskih zastava. Nakon toga je održavanje svetišta bilo zabranjeno do obnove tradicije u lipnju 1990. Pet stotina godina obilježeno je u lipnju 2010.

Dokazi za i protiv

Čudo Ajvaz-dede

• U prilog: Vjernici i predaja drže da se stijena rasjekla uslijed četrdesetodnevne molitve te da je voda potekla prema Pruscu.
• U prilog: Hodočašće je, nastalo iz vjerovanja u čudo, a danas ga Anadolija opisuje kao veliku obljetnicu s više tisuća sudionika.
• Protiv: Jezgra predaje nema citiran povijesni izvor, a ime Prusac prvi se put spominje tek 1478.
• Protiv: Podaci o veličini stijene razlikuju se (74 m, oko 100 m prema Anadoliji).

Staro molitvište prilagođeno islamu

• U prilog: Softić navodi da je Ajvatovica, kao i molitve za kišu uz nišane, vjerojatno nastala u srednjem vijeku i kasnije prilagođena islamskom svjetonazoru.
• U prilog: Običaji uz šehidske nišane s udubinama za kišnicu nastavljaju običaje vezane uz stećke.
• Protiv: Softić piše da su potrebna detaljnija istraživanja kontinuiteta običaja od srednjeg vijeka nadalje.
• Protiv: Za mnoge vjernike podrijetlo molitvišta nije povijesno, nego vjersko pitanje, pa se ova tumačenja ne dotiču njihove vjere.

Nije moguće utvrditi

• U prilog: Predaja je većinom usmena, a godina 1463. ili 1510. nije potkrijepljena objavljenim dokumentom.
• U prilog: Jezgra predaje nema citiran izvor.
• Protiv: Događaj i predaja dobro su dokumentirani u terenskim zapisima iz Prusca, pa nije riječ o nepoznatoj pojavi.
• Protiv: Ne postoji znanstveno objavljena geološka analiza stijene; ovdje je izvori ne sadrže.