Propast Aleksandrijske knjižnice

Nakon smrti Aleksandra Velikog 323. prije Krista Egiptom su zavladali Ptolemejevići, makedonska dinastija sa sjedištem u Aleksandriji. Željeli su da njihov glavni grad postane središte grčke učenosti. U kraljevskoj četvrti dali su izgraditi Museion, svetište Muza u kojem su učenjaci živjeli o kraljevu trošku, a uz njega knjižnicu.

Svi svici svijeta

Ptolemejevići su knjige skupljali s neviđenom upornošću. Prema liječniku Galenu, svaki brod koji bi uplovio u aleksandrijsku luku morao je predati knjige koje je nosio; prepisivači su ih prepisali, a vlasnicima su često vraćali prijepise. Kraljevi agenti kupovali su knjige po cijelom Sredozemlju. Procjene o broju svitaka kreću se od četrdeset do sedamsto tisuća, ali nijedna nije pouzdana.

U knjižnici su djelovali neki od najvažnijih učenjaka antike. Zenodot je priređivao Homerove epove, Kalimah je sastavio Pinakes, golemi popis djela koji se smatra jednim od prvih knjižničnih kataloga, a Eratosten je izračunao opseg Zemlje. Kasnije je osnovana i manja knjižnica u Serapeju, hramu boga Serapisa.

Požar u luci

Prvi udarac nije bio požar. Godine 145. prije Krista kralj Ptolemej VIII. protjerao je intelektualce iz Aleksandrije, a voditelj knjižnice Aristarh sa Samotrake otišao je na Cipar. Mnogi su učenjaci nastavili raditi u drugim gradovima.

Najslavniji požar dogodio se 48. prije Krista. Julije Cezar umiješao se u građanski rat između Kleopatre i njezina brata Ptolemeja XIII. i našao se opkoljen u Aleksandriji. Njegovi su vojnici zapalili brodove u luci, a vatra se proširila na pristanište. Plutarh, koji je pisao oko stoljeće i pol kasnije, tvrdi da je vatra "uništila veliku knjižnicu". Filozof Seneka, pozivajući se na povjesničara Livija, piše da je izgorjelo četrdeset tisuća svitaka. Povjesničar Kasije Dion spominje spremišta žita i knjiga uz luku.

Mnogi istraživači zato misle da su izgorjela skladišta kraj luke, a ne glavna zgrada. Geograf Strabon oko 20. prije Krista posjetio je Museion i opisao ga kao ustanovu koja i dalje radi, a učenjak Didim radio je u Aleksandriji u to vrijeme i očito se služio velikom zbirkom.

Polagano gašenje

Pod rimskom vlašću Museion je izgubio dio ugleda i novca. Jedini poznati voditelj knjižnice iz rimskog razdoblja, Tiberije Klaudije Balbil, bio je političar i upravitelj, a ne učenjak. Posljednji poznati članovi Museiona spominju se u 3. stoljeću. Između 270. i 275. godine Aleksandrija je stradala u ratu između palmirske kraljice Zenobije i cara Aurelijana, koji je razorio kraljevsku četvrt u kojoj je bila glavna knjižnica. Ako je knjižnica tada još postojala, vjerojatno je nestala u tim borbama.

Knjižnica u Serapeju možda je preživjela dulje. Godine 391., nakon što je car Teodozije zabranio poganske obrede, aleksandrijski biskup Teofil predvodio je rušenje Serapeja. Izvori ne bilježe je li u hramu tada još bila knjižnica: samo povjesničar Orozije izričito spominje uništene knjige, a neki istraživači misle da je zbirka u Serapeju postojala sve do rušenja.

Priča o kalifi Omaru pojavila se tek u 13. stoljeću, kod arapskog pisca Ibn al-Qiftija i drugih autora, više od pet stoljeća nakon što je arapska vojska 642. zauzela Aleksandriju. Prema toj priči, kalifa je naredio da se knjige spale jer su ili suvišne uz Kuran ili mu proturječe, pa su svicima šest mjeseci ložili gradske kupelji. Povjesničari u tu priču sumnjaju jer je zapisana stoljećima nakon događaja, jer učenjak Ivan Filopon, kojeg priča navodi kao kalifina sugovornika, vjerojatno tada više nije bio živ i jer je glavna knjižnica vjerojatno nestala davno prije.

Koliko je stvarno izgubljeno

Papirusni svici su se trošili i morali su se stalno prepisivati, a bez novca i učenjaka koji bi to radili zbirka je propadala i bez požara. Istodobno su mnoga djela preživjela jer su prijepisi postojali u Ateni, Pergamu, Rimu i drugdje. Povjesničari se i danas razilaze o tome koliko je antičkog znanja nepovratno izgubljeno upravo s Aleksandrijskom knjižnicom.

Arheolozi nisu pronašli ostatke glavne zgrade knjižnice, a kraljevska četvrt danas je ispod suvremenog grada i dijelom ispod mora. Godine 2002. u Aleksandriji je otvorena nova knjižnica, Bibliotheca Alexandrina, kao spomen na staru.