Homersko pitanje

Ilijada i Odiseja stoje na početku europske književnosti, a nitko ne zna tko ih je napisao. Odgovor je dijelom pronađen tek u 20. stoljeću, u kavanama i na sijelima zapadnog Balkana, gdje su guslari pjevali pjesme dulje od Odiseje.

Ukratko

  • Ilijada i Odiseja, dva grčka epa iz kasnog 8. ili ranog 7. stoljeća pr. Kr., u antici su se pripisivala pjesniku Homeru, o kojem se ništa pouzdano ne zna.
  • Homersko pitanje obuhvaća nekoliko sporova: je li Homer postojao, je li isti pjesnik spjevao oba epa i kako su epovi nastali i zapisani.
  • Friedrich August Wolf 1795. je tvrdio da su epovi spojeni iz kraćih usmenih pjesama, a Milman Parry 1930-ih je kod guslara na zapadnom Balkanu pokazao kako usmeni pjevači stvaraju duge epove.
  • Danas se većina stručnjaka slaže da epovi počivaju na dugoj usmenoj tradiciji, ali se i dalje spore je li ih oblikovao jedan veliki pjesnik i jesu li oba djelo iste osobe.

Ilijada pripovijeda o nekoliko tjedana u desetoj godini rata za Troju, a Odiseja o desetogodišnjem povratku kralja Itake kući. Grci su ih stoljećima učili napamet, njima su se služili u školama i na njih se pozivali kao na izvor znanja o bogovima i junacima. Autora su zvali Homer, ali već u antici nitko nije znao tko je bio.

Slijepi pjevač s Jonske obale

U antici je kružilo mnogo životopisa Homera. Najčešće su ga opisivali kao slijepog pjevača iz Jonije, s obale današnje Turske ili s otoka poput Hiosa. Kao njegov zavičaj spominjali su se i Kima, Argos, Pil i Atena. Na Hiosu je živjela obitelj ili udruga pjevača koja se zvala Homeridi, a jedna kasnija pretpostavka kaže da je ime Homer izvedeno upravo iz njihova imena. Grčka riječ homeros znači i talac, a neki su je tumačili i kao slijep.

Neki antički učenjaci vjerovali su da je Homer bio očevidac Trojanskog rata, a drugi da je živio i pet stoljeća poslije. Već u helenističkoj Aleksandriji dvojica gramatičara, Ksenon i Helanik, tvrdila su da Ilijada i Odiseja nisu djela istog pjesnika. Zvali su ih chorizontes, odvajatelji. Najveći aleksandrijski poznavatelj Homera, Aristarh sa Samotrake, odbacivao je njihovo mišljenje.

Prema raširenoj antičkoj predaji, koju spominje i rimski govornik Ciceron, epovi su se prenosili usmeno i prvi su put sakupljeni i zapisani u Ateni u 6. stoljeću pr. Kr., za vladavine Pizistrata.

Wolfova knjiga

Moderna rasprava počela je 1795., kad je njemački filolog Friedrich August Wolf objavio Prolegomena ad Homerum. Wolf je zaključio da Homerovo doba nije poznavalo pismo i da se tako dugi epovi ne mogu sastaviti bez pisanja. Ilijada i Odiseja, prema njemu, nastale su kao niz kraćih pjesama koje su pjevali rapsodi i koje su tek kasnije spojene u cjelinu.

Wolfova je knjiga razdvojila učenjake na dva tabora. Analitičari su u epovima tražili šavove između starijih pjesama. Karl Lachmann je tako tvrdio da se Ilijada sastoji od šesnaest samostalnih pjesama. Unitaristi su odgovarali da epovi imaju promišljenu građu, povratne motive i jedinstven pogled na svijet, pa iza njih mora stajati jedan veliki pjesnik. Spor je trajao više od stoljeća i nijedna strana nije mogla dokazati svoje.

Pjevači uz gusle

Prekretnicu je donio mladi američki filolog Milman Parry. U doktorskim radovima objavljenima u Parizu 1928. pokazao je da su Homerovi stihovi puni ustaljenih izraza, formula poput "božanski Odisej" ili "Ahilej brzonogi", koji se ne biraju zbog značenja nego zato što točno ispunjavaju dio heksametra. Takav način slaganja, zaključio je, svojstven je pjesnicima koji ne pišu, nego stvaraju pjevajući.

Da bi to provjerio, Parry je potražio živu usmenu epiku. Njegov profesor Antoine Meillet upoznao ga je sa slovenskim slavistom Matijom Murkom, koji je proučavao epske pjevače u Jugoslaviji. Parry je u ljeto 1933. i od lipnja 1934. do rujna 1935. obilazio Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Sandžak, s pomoćnikom Albertom Lordom i pjevačem iz Stoca Nikolom Vujnovićem. Snimio je pjesme na više od 3500 aluminijskih ploča i zapisao tisuće tekstova.

Najveće otkriće bio je Avdo Međedović, nepismeni mesar iz okolice Bijelog Polja. Pjesmu Ženidba Smailagina sina naučio je kad su mu je pročitali iz knjige: zapisao ju je 1885. Friedrich Salomo Krauss, a tiskana je u Dubrovniku 1886., s 2160 stihova. Kad ju je Avdo 1935. otpjevao Parryju, imala je više od 12.300 stihova, gotovo koliko i Odiseja. Pjevači su, pokazao je Parry, svaki put iznova slagali pjesmu od poznatih formula i prizora, pa nijedna izvedba nije bila ista.

Parry je poginuo u prosincu 1935., u dobi od 33 godine, kad mu je, prema policijskoj istrazi, slučajno opalio vlastiti pištolj. Njegov je rad nastavio Albert Lord, koji je 1960. u knjizi The Singer of Tales objasnio kako nastaje usmeni ep. Njihovo se objašnjenje otad zove usmeno-formulaička teorija. Zbirka snimaka danas se čuva na Sveučilištu Harvard.

Što je ostalo otvoreno

Parry i Lord nisu riješili sve. Ako su epovi usmeni, kada su i zašto zapisani? Neki misle da je pjevač u 8. ili 7. stoljeću pr. Kr. diktirao pjesmu pisaru, a drugi da se tekst ustalio tek stoljećima kasnije. Richard Janko, prema jezičnoj analizi, oba epa smješta u 8. stoljeće pr. Kr., Martin West Ilijadu u sredinu 7. stoljeća, a Gregory Nagy smatra da se ustaljeni tekst pojavio tek u helenističkoj Aleksandriji.

Sporno ostaje i autorstvo. Većina stručnjaka danas smatra da Ilijadu i Odiseju nisu spjevali isti ljudi, zbog razlika u pripovijedanju, vjerovanjima i rječniku, ali jedno statističko istraživanje stila govori u prilog zajedničkom autoru. Na rubu rasprave ostala je i tvrdnja engleskog pisca Samuela Butlera, koji je 1897. objavio knjigu u kojoj tvrdi da je Odiseju napisala mlada žena sa Sicilije.

Kronologija

  1. Kasno 8. ili rano 7. st. pr. Kr.: Prema većini procjena nastaju Ilijada i Odiseja.
  2. 6. st. pr. Kr.: Prema antičkoj predaji, epovi se sakupljaju i zapisuju u Ateni za Pizistrata.
  3. Helenističko doba: Aleksandrijski gramatičari Ksenon i Helanik pripisuju epove različitim pjesnicima.
  4. 1795.: Friedrich August Wolf objavljuje Prolegomena ad Homerum.
  5. 1837. i 1841.: Karl Lachmann tvrdi da je Ilijada sastavljena od šesnaest pjesama.
  6. 1886.: U Dubrovniku je tiskana pjesma Ženidba Smailagina sina, koju je zapisao F. S. Krauss.
  7. 1897.: Samuel Butler objavljuje knjigu The Authoress of the Odyssey.
  8. 1928.: Milman Parry u Parizu objavljuje radove o formulama u Homerovim epovima.
  9. 1933.–1935.: Parry i Lord snimaju guslare na zapadnom Balkanu.
  10. 1935.: Avdo Međedović pjeva Ženidbu Smailagina sina u više od 12.300 stihova.
  11. 1960.: Albert Lord objavljuje The Singer of Tales.

Ključne osobe

  • Homer: Pjesnik kojem antička predaja pripisuje Ilijadu i Odiseju.
  • Friedrich August Wolf: Njemački filolog koji je 1795. pokrenuo modernu raspravu o nastanku epova.
  • Karl Lachmann: Njemački filolog koji je Ilijadu rastavljao na samostalne pjesme.
  • Milman Parry: Američki filolog koji je pokazao da Homerovi stihovi nose obilježja usmenog pjesništva.
  • Albert Lord: Parryjev pomoćnik i nastavljač, autor knjige The Singer of Tales.
  • Avdo Međedović: Guslar iz okolice Bijelog Polja koji je pjevao epove duljine Odiseje.
  • Gregory Nagy: Američki filolog koji smatra da se tekst epova ustalio tek u helenističko doba.
  • Samuel Butler: Engleski pisac koji je tvrdio da je Odiseju napisala žena.

Što se zna

  1. Ilijada i Odiseja nastale su, prema većini procjena, u kasnom 8. ili ranom 7. stoljeću pr. Kr.
  2. O Homeru ne postoji nijedan pouzdan suvremeni podatak, a antički su životopisi kasniji i proturječni.
  3. Već su aleksandrijski učenjaci raspravljali jesu li oba epa djelo istog pjesnika.
  4. Parry je pokazao da su epovi puni ustaljenih formula tipičnih za usmeno stvaranje.
  5. Parry i Lord snimili su 1933.–1935. tisuće izvedbi južnoslavenskih guslara, među njima i pjesme duljine Odiseje.

Što tvrde zagovornici

  • Epovi su plod duge usmene tradicije mnogih pjevača, a ime Homer više je oznaka te tradicije nego stvarna osoba.
  • Ponavljanje formula i cijelih stihova pokazuje da su pjesme slagane u izvedbi, a ne pisane za stolom.
  • Razlike u jeziku, vjerovanjima i pogledu na svijet između Ilijade i Odiseje upućuju na različite autore.
  • Guslari poput Avda Međedovića pokazuju da se ep duljine Odiseje može stvoriti bez pisma, iz zajedničke tradicije.

Što kažu kritičari

  • Ilijada ima promišljenu građu, s motivom Ahilejeve srdžbe od prvog do posljednjeg pjevanja, što upućuje na jednog velikog pjesnika.
  • Usmena tradicija ne isključuje genijalnog pojedinca: i među guslarima Avdo se isticao iznad svih drugih.
  • Kvaliteta i dubina likova u epovima nadilaze ono što je zabilježeno u južnoslavenskoj epici.
  • Neka statistička istraživanja stila govore u prilog većoj jedinstvenosti epova nego što su tvrdili analitičari.

Otvorena pitanja

  • Je li postojao pjesnik po imenu Homer i je li spjevao barem jedan od epova?
  • Kada su i kako epovi prvi put zapisani?
  • Jesu li Ilijada i Odiseja djela istog pjesnika?

Teorije

  • Oba epa u bitnome je oblikovao jedan veliki pjesnik, Homer
  • Ilijadu i Odiseju spjevala su dva različita pjesnika iz iste tradicije
  • Epovi su plod tradicije mnogih pjevača, a Homer je ime za tu tradiciju
  • Epovi su kasnije spojeni iz kraćih samostalnih pjesama

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori