Richard Halliburton i nestala kineska džunka

Pustolovina preko Pacifika

Richard Halliburton bio je američki putopisac čije su knjige i novinski tekstovi pratili neobične pothvate. U kasnim tridesetima odlučio je prijeći Tihi ocean kineskom džunkom Sea Dragon, plovilom koje je dao sagraditi u Hong Kongu. Namjeravao je stići do San Francisca i svjetske izložbe Golden Gate 1939.

Pripreme su kasnile, a prvi pokušaj plovidbe završio je povratkom u luku radi popravaka. Dio posade otišao je, pa se sastav putnika promijenio. Sea Dragon konačno je ponovno isplovio 4. ožujka 1939. Na brodu su, uz Halliburtona, bili kapetan John W. Welch i mornari; kasniji izvori ne navode uvijek jednak broj članova posade.

Posljednje poruke

U drugoj polovici ožujka brod je naišao na snažnu oluju u sjevernom Pacifiku. Posljednje radijske poruke govorile su o teškom moru. Jedna je bila vedra i šaljiva, što je kasnije često isticano kao neobičan kontrast opasnosti. Nakon toga komunikacija je prestala.

Američka mornarica poslala je brod i zrakoplove u potragu u svibnju. Nisu pronađeni Sea Dragon ni posada. Godinu dana poslije posada prekooceanskog broda vidjela je predmet za koji se nagađalo da je dio kormila džunke, ali identifikacija nije potvrđena.

Članak u časopisu Proceedings američkog mornaričkog instituta iz 1940. razmatrao je nekoliko mogućih uzroka: brod je možda predugo plovio niz vjetar, izgubio jarbol ili se prevrnuo u valovima. Autor je naglasio da bez preživjelih nijedna pomorska rekonstrukcija ne može biti sigurna. Smithsonianov prikaz također opisuje nevrijeme i neuspješnu potragu, oslanjajući se na kasniju biografsku građu.

Glasine i dokazi

Budući da je Halliburton znao svoje podvige pretvoriti u javni spektakl, neki su sumnjali da je nestanak insceniran. Ranije je jednom izazvao lažnu uzbunu o vlastitoj smrti, pa se nagađanje lako primilo. Ipak, nema potvrđenog dokaza da je brodolom bio podvala ili da je Halliburton preživio na udaljenom otoku.

Povjesničar Gerry Max u biografiji iz 2020. istražio je pripreme, dokumente, fotografije i svjedočanstva ljudi povezanih s putovanjem. Njegova knjiga daje detaljniji prikaz napetosti na brodu i odgoda prije isplovljavanja. Ti izvori omogućuju rekonstrukciju putovanja, ali ne otkrivaju mjesto potonuća ni sudbinu svakog člana posade.

Što ostaje otvoreno

Najvjerojatnije objašnjenje jest da je Sea Dragon potonuo u nevremenu. Tome u prilog idu posljednje radio-poruke i pomorske procjene uvjeta na moru. Bez olupine, tijela ili preživjelih, ne može se utvrditi je li brod izgubio jarbol, primio vodu ili se prevrnuo.

Nestanak je zato djelomično objašnjen: vremenski uvjeti daju uvjerljiv kontekst brodoloma, ali točna lokacija i posljednji sati ekspedicije ostaju nepoznati.

Dokazi za i protiv

Oluja i potonuće

• U prilog: Posljednje poruke upućuju na snažno nevrijeme na ruti.
• U prilog: Pomorski prikaz iz 1940. navodi vremenske uvjete krajem ožujka kao vjerojatan neposredni uzrok.
• Protiv: Nisu pronađeni olupina ni preživjeli koji bi potvrdili slijed događaja.

Nestanak insceniran

• U prilog: Halliburton je ranije izvodio dramatične pothvate i jednom izazvao lažnu uzbunu o svojoj smrti.
• Protiv: Nema dokaza da je Sea Dragon bio pripremljen za insceniranje nestanka, a potraga i posljednje poruke podudaraju se s brodolomom.

Ekspedicija kao javni pothvat

Halliburton nije plovio anonimno. Njegovi su pothvati bili dio karijere putopisca koji je gradio publiku izvještajima o dalekim mjestima i neobičnim podvizima. Sea Dragon zamišljen je kao plovilo koje će pružiti spektakularnu priču: tradicionalna kineska džunka trebala je prijeći ocean kojim su inače plovili moderniji brodovi. Putovanje je bilo povezano s velikim javnim događajem u San Franciscu, pa je ekspedicija privukla pozornost prije nego što je nestala.

Pripreme su se pokazale težima nego što je plan predviđao. Gradnja i opremanje plovila trajali su, prvi pokušaj nije uspio, a kašnjenje je promijenilo raspoloživost posade. Članovi se ne pojavljuju svi u svakom izvještaju u isto vrijeme, zbog čega se razlikuje broj ljudi na završnom putovanju. To nije samo sitan detalj: kad nema preživjelih, utvrđivanje tko je bio na brodu postaje dio rekonstrukcije slučaja.

Posljednje radio-poruke često se navode kao ključni trag. Njihov ton navodno je bio vedar, iako je posada bila izložena lošem vremenu. To ne znači nužno da je opasnost bila mala. Poruke su bile kratke, prenošene na daljinu i kasnije prepričavane u novinskim i biografskim prikazima; dostupni sažeci ne daju potpunu snimku svakog razgovora. Zato je sigurnije navesti da se izvještavalo o teškom moru, a ne iz jedne rečenice zaključiti točno raspoloženje ili stanje plovila.

Pomorska potraga nije pronašla olupinu ni tijela. U sjevernom Pacifiku područje pretraživanja bilo je golemo, a oluja je mogla raspršiti ili potopiti tragove. Mornarica je mogla procijeniti smjer i vremenske uvjete, ali ne i potvrditi konačnu lokaciju. Kasnije opažanje predmeta koji je možda bio dio kormila ostalo je nepotvrđeno. Bez oznake, fotografije ili pregleda predmeta ne može se znati je li pripadao Sea Dragonu.

Halliburtonova javna osobnost objašnjava zašto se pojavila teorija da je nestanak namješten. Čitatelji su bili naviknuti doživljavati njegove pustolovine kao pažljivo režirane predstave, a ranija lažna uzbuna o smrti učinila je sumnju privlačnom. No njegov stil pripovijedanja nije dokaz da je organizirao nestanak u oceanu. Na brodu su bili i drugi ljudi, čije sudbine ne treba svesti na priču o jednom slavnom putopiscu.