Andréeova balonska ekspedicija

Krajem 19. stoljeća utrka prema Sjevernom polu bila je pitanje nacionalnog ponosa. Salomon August Andrée, inženjer u švedskom patentnom uredu i strastveni baloner, predložio je pothvat koji je zvučao gotovo kao znanstvena fantastika: preletjeti Arktik balonom napunjenim vodikom, nošen vjetrom od Svalbarda preko pola do Rusije, Kanade ili Aljaske. Švedska javnost prihvatila je ideju s oduševljenjem, a pothvat su novcem poduprli kralj Oskar II. i industrijalac Alfred Nobel.

Balon koji se ne može upravljati

Andrée je smislio način da balonom barem donekle upravlja: dugačka užad koja se vuku po tlu trebala su usporavati balon i omogućiti jedrima da ga skreću. Postojalo je mnogo znakova da ta tehnika ne djeluje. Balon Örnen, što znači Orao, izrađen je u Parizu i dopremljen ravno na Svalbard bez probnog leta. Mjerenja su pokazala da propušta više plina nego što se očekivalo.

Prvi pokušaj 1896. propao je jer je vjetar cijelo ljeto puhao sa sjevera, ravno prema hangaru na otoku Danskøya. Meteorolog Nils Ekholm, koji je sumnjao da balon može dovoljno dugo zadržati plin, tada je zamijenjen inženjerom Knutom Frænkelom, koji je s više oduševljenja prihvaćao Andréeov plan. Fizičar i fotograf Nils Strindberg ostao je. Na Strindberga je kod kuće čekala zaručnica Anna Charlier.

Uzlet

Dana 11. srpnja 1897. zapuhao je jugozapadni vjetar. Trojica su ušla u košaru, Andrée je izdiktirao posljednje brzojave kralju i stockholmskim novinama Aftonbladet, a pomoćnici su presjekli užad. Balon se dizao polako i prenisko. Trenje vučnih užeta o tlo i vodu toliko ga je povuklo prema dolje da je košara dodirnula more. Užad su se pritom odvila iz spojeva i otpala; izgubljeno je oko 530 kilograma užeta, a posada je istodobno izbacila 210 kilograma pijeska. Bez užadi balon se više nije mogao upravljati i podigao se više od planiranog, gdje je plin brže istjecao.

Slobodni let trajao je deset i pol sati. Slijedio je još 41 sat teške vožnje u kojoj je balon, otežan kišom i ledom, stalno udarao o led. Posada je izbacila sav pijesak i dio tereta. Dana 14. srpnja balon je konačno sletio na led. Nitko nije ozlijeđen, a nisu oštećeni ni instrumenti ni Strindbergovi fotoaparati. Jedini vanjski glas o njima bio je golub pismonoša kojeg je ustrijelila posada jednog norveškog broda; njegova poruka nosila je datum 13. srpnja.

Tri mjeseca na plutajućem ledu

Tjedan dana proveli su uz balon, pakirajući opremu i odlučujući kamo poći. Sjeverni pol bio je izvan dosega. Mogli su birati između dva skladišta hrane: jednog na Svalbardu i drugog na Zemlji Franje Josipa. Pogrešno su procijenili da su jednako udaljena i odabrali dalje, veće skladište.

Put se pretvorio u mučenje. Saonice su bile preteške i nespretne, odjeća vunena, a ne krznena, i neprestano vlažna. Morali su prelaziti pukotine i grebene leda, a led je pod njima plutao i nosio ih u drugom smjeru od onoga kojim su hodali. Hranili su se dijelom zalihama iz balona, a uglavnom mesom polarnih medvjeda koje su ubijali. Strindberg je svojim teškim fotoaparatom snimio oko dvjesto fotografija, a Andrée i Frænkel vodili su dnevnike. Strindberg je pisao i kratke poruke zaručnici.

Početkom listopada led koji ih je nosio počeo se raspadati, pa su se 5. listopada iskrcali na otok Kvitøya, ledom prekriven i nenaseljen otok na istoku Svalbarda. Andrée je u posljednjim zapisima pisao o olakšanju što spavaju na čvrstom tlu i o planovima za skupljanje naplavljenog drva. Zapisi zatim prestaju.

Pronalazak 1930.

Kvitøya je obično okružen širokim pojasom leda i maglom. Ljeto 1930. bilo je neobično toplo, pa je norveški brod Bratvaag, koji je nosio znanstvenu ekspediciju, mogao pristati. Dana 5. kolovoza 1930. dvojica lovaca na tuljane tražila su vodu i pronašla Andréeov čamac pod snijegom, a zatim i logor. Pronađeni su dnevnik i ostaci Andréea i Strindberga, prepoznati po monogramima na odjeći. U rujnu je posada broda Isbjørn, koju su unajmili novinari, pronašla Frænkela, druge predmete i limenu kutiju sa Strindbergovim filmom. Fotograf John Hertzberg uspio je sačuvati 93 od 240 snimaka.

Posmrtni ostaci trojice istraživača stigli su u Stockholm 5. listopada 1930., uz jedno od najsvečanijih nacionalnih žalovanja u švedskoj povijesti. Kremirani su bez daljnjeg pregleda.

Kako su umrli

Dnevnici ne kažu kako su umrli, pa je to postalo predmet desetljeća rasprava. Liječnik Ernst Tryde iznio je 1952. tezu da su obolili od trihineloze jer su jeli nedovoljno kuhano meso polarnih medvjeda, u kojem su kasnije pronađene ličinke parazita. Kritičari ističu da u dnevnicima nema vrućice, glavnog simptoma te bolesti. Spominjali su se i trovanje vitaminom A, ugljičnim monoksidom iz kuhala, olovom iz limenki, skorbut i bolest od pokvarene hrane. Neki autori smatraju da je presudila kombinacija hladnoće, iscrpljenosti i očaja.

Liječnica i istraživačica Bea Uusma došla je 2010-ih do drukčijeg zaključka. Na temelju Strindbergove sačuvane odjeće i rijetko viđenog izvješća o pregledu ostataka iz 1930. zaključila je da je Strindberga vjerojatno usmrtio polarni medvjed, da je Frænkel ubrzo zatim umro u šatoru, a da je Andrée, ostavši sam, možda posegnuo za morfijem koji su nosili. Ni ta teza nije potvrđena.