Franklinova izgubljena ekspedicija

Dva najbolje opremljena broda britanske mornarice zaplovila su 1845. u Arktik tražiti Sjeverozapadni prolaz. Nitko od 129 ljudi nije se vratio, a brodovi su pronađeni na dnu mora tek 2014. i 2016.

Ukratko

  • Ekspedicija Johna Franklina isplovila je 1845. s brodovima HMS Erebus i HMS Terror da pronađe posljednji neistraženi dio Sjeverozapadnog prolaza.
  • Brodovi su zapeli u ledu kod otoka Kralja Williama; Franklin je umro 1847., a preživjeli su 1848. napustili brodove i krenuli pješice prema kopnu.
  • Nitko od 129 ljudi nije preživio, a desetljećima potrage, iskazi Inuita i istraživanja kostiju postupno su otkrili njihovu sudbinu.
  • Olupine su pronađene 2014. i 2016., ali uzroci smrti i put posljednjih preživjelih još se istražuju.

Britanska mornarica je u prvoj polovici 19. stoljeća desetljećima tražila Sjeverozapadni prolaz, morski put preko sjevera Amerike od Atlantika do Tihog oceana. Do 1845. ostao je neistražen samo jedan dio. Za taj posljednji korak Admiralitet je odabrao Johna Franklina, iskusnog časnika koji je već vodio dvije kopnene ekspedicije uz arktičku obalu Kanade. Imao je gotovo šezdeset godina.

Najbolje opremljena ekspedicija

Franklin je dobio dva broda koja su se već dokazala u polarnim vodama, Erebus i Terror. Oba su se nekoliko godina ranije vratila s antarktičke ekspedicije Jamesa Clarka Rossa. Ojačani su za probijanje leda i dobili su parne strojeve s propelerima te grijanje. Ponijeli su hranu za tri godine, velikim dijelom u limenkama, što je tada bila nova tehnika.

Ekspedicija je isplovila iz Greenhithea na Temzi 19. svibnja 1845. Nakon zaustavljanja na Orkneyju stigla je na Grenland, odakle je petorica bolesnih poslana kući. Na brodovima je ostalo 129 ljudi. Krajem srpnja 1845. dva kitolovca susrela su Erebus i Terror u Baffinovu zaljevu, gdje su čekali povoljne uvjete za ulazak u arktičke kanale. Europljani ih više nikad nisu vidjeli.

Poruka iz kamene gomile

Gotovo sve što se zna o daljnjem putu ekspedicije temelji se na jednom dokumentu, tragovima na terenu i iskazima Inuita. Prvu zimu proveli su kod otočića Beechey, gdje su umrla trojica mornara i ondje su pokopani. U ljeto 1846. plovili su prema jugu, a u rujnu iste godine brodovi su zapeli u ledu sjeverozapadno od otoka Kralja Williama. Led se više nije otopio.

Dokument je 1859. pronašao poručnik William Hobson iz ekspedicije Francisa Leopolda McClintocka, u kamenoj gomili na sjeverozapadnoj obali otoka. Riječ je o tiskanom obrascu mornarice s dvije poruke. Prva, iz svibnja 1847., javljala je da je sve u redu. Druga, dopisana na rubovima 25. travnja 1848., bila je sasvim drukčija: brodovi su napušteni 22. travnja, nakon što su bili zarobljeni u ledu od rujna 1846. Franklin je umro 11. lipnja 1847. Do tada je umrlo još devet časnika i petnaest mornara. Preživjelih 105 ljudi, pod zapovjedništvom Francisa Croziera i Jamesa Fitzjamesa, namjeravalo je 26. travnja krenuti prema rijeci Back na kopnu. To je posljednja poznata poruka ekspedicije.

Najveća potraga stoljeća

Pod pritiskom Franklinove supruge Jane i javnosti, Admiralitet je 1848. pokrenuo potragu. U sljedećim godinama u Arktik je otišlo desetke ekspedicija, a neke su i same zapele u ledu. Usput su istražene goleme površine dotad nepoznatog kanadskog Arktika.

Godine 1854. škotski liječnik i istraživač John Rae vratio se s pričama koje je čuo od Inuita: skupina bijelih ljudi umirala je od gladi na putu prema jugu, a neki su, prema tim iskazima, u očaju jeli tijela umrlih drugova. Izvještaj je izazvao bijes u Britaniji. Jane Franklin i pisac Charles Dickens odlučno su odbacili mogućnost da su britanski mornari to učinili, a dio javnosti okrivio je same Inuite. Arheološka istraživanja stoljeće kasnije dala su Raeovim izvorima za pravo: tragovi rezanja na kostima s otoka Kralja Williama, opisani 1997., u skladu su s onim što su Inuiti pričali.

Olovo, glad i hladnoća

U osamdesetim godinama 20. stoljeća antropolog Owen Beattie s kolegama je istraživao grobove na otočiću Beechey. Tijela su se u smrznutom tlu dobro očuvala. Analize su pokazale visoke razine olova, a jedno od objašnjenja bila je loše zalemljena limena konzerva. Danas se zna da su ljudi umirali od kombinacije hladnoće, gladi, skorbuta, upale pluća i tuberkuloze. Uloga olova je sporna: novije analize kostiju i noktiju upućuju na to da je olovo u tijelu bilo prisutno cijeli život, a ne samo u posljednjim mjesecima, i da je jedan od problema bio nedostatak cinka i prehrana bez dovoljno mesa. Istraživač William Battersby smatra da je glavni izvor olova mogao biti sustav za pročišćavanje vode na brodovima.

Brodovi na dnu

Inuitska predaja govorila je o brodu koji je potonuo daleko od mjesta gdje je napušten. Na temelju takvih iskaza i višegodišnjih sonarnih pretraga, kanadska ekspedicija koju je predvodila agencija Parks Canada pronašla je 7. rujna 2014. olupinu na oko 11 metara dubine u zaljevu Wilmot and Crampton, u istočnom dijelu zaljeva Queen Maud. Dana 1. listopada potvrđeno je da je riječ o Erebusu. Dvije godine kasnije, u rujnu 2016., ekspedicija Arktičke istraživačke zaklade pronašla je Terror u zaljevu Terror, južno od otoka Kralja Williama, na 24 metra dubine i u vrlo dobrom stanju.

Olupine su danas zaštićeno nacionalno povijesno mjesto, a brodovi i većina predmeta u zajedničkom su vlasništvu Kanade i Inuita. Ronioci svake godine izvlače nove predmete. Istraživači sa sveučilišta u Waterloou i Lakeheadu DNK analizama postupno utvrđuju čiji su ostaci pronađeni na otoku: 2021. identificiran je inženjer John Gregory, a 2024. kapetan James Fitzjames.

Kronologija

  1. 19. svibnja 1845.: *Erebus* i *Terror* isplovljavaju iz Greenhithea.
  2. srpanj 1845.: Kitolovci posljednji put viđaju brodove u Baffinovu zaljevu.
  3. 1845.–1846.: Zima kod otočića Beechey; umiru trojica mornara.
  4. rujan 1846.: Brodovi zapinju u ledu kod otoka Kralja Williama.
  5. 11. lipnja 1847.: Umire John Franklin.
  6. 22. travnja 1848.: Posada napušta brodove; 105 ljudi kreće prema jugu.
  7. 1854.: John Rae donosi iskaze Inuita o sudbini posade.
  8. svibanj 1859.: William Hobson pronalazi poruku iz 1848.
  9. 1997.: Objavljeno je istraživanje kostiju s tragovima rezanja.
  10. 7. rujna 2014.: Pronađena je olupina *Erebusa*.
  11. rujan 2016.: Pronađena je olupina *Terrora*.
  12. 2024.: DNK analizom identificirani su ostaci Jamesa Fitzjamesa.

Ključne osobe

  • John Franklin: Zapovjednik ekspedicije, umro na brodu 1847.
  • Francis Crozier: Kapetan *Terrora* koji je preuzeo zapovjedništvo nakon Franklinove smrti.
  • James Fitzjames: Kapetan *Erebusa*, čiji su ostaci identificirani 2024.
  • Jane Franklin: Franklinova supruga koja je godinama poticala i financirala potrage.
  • John Rae: Istraživač koji je 1854. donio iskaze Inuita o sudbini posade.
  • Francis Leopold McClintock: Zapovjednik potrage tijekom koje je 1859. pronađena posljednja poruka.
  • Owen Beattie: Antropolog koji je istraživao grobove na otočiću Beechey.

Što se zna

  1. Ekspedicija s 129 ljudi posljednji je put viđena u Baffinovu zaljevu krajem srpnja 1845.
  2. Brodovi su zapeli u ledu u rujnu 1846., a Franklin je umro 11. lipnja 1847.
  3. Posada je napustila brodove 22. travnja 1848., a 105 preživjelih krenulo je prema kopnu.
  4. Nitko nije preživio, a tragovi rezanja na kostima potvrđuju iskaze Inuita o očaju posljednjih preživjelih.
  5. *Erebus* je pronađen 2014., a *Terror* 2016.
  6. DNK analize postupno identificiraju pojedine članove posade.

Otvorena pitanja

  • Koliku je ulogu u propasti imalo olovo, a koliku glad, bolest i hladnoća?
  • Jesu li se neki ljudi nakon 1848. vratili na brodove i ponovno zaplovili?
  • Gdje je Franklinov grob i postoje li još pisani dokumenti ekspedicije?

Teorije

  • Ljude su ubili hladnoća, glad, skorbut i bolesti, a olovo je imalo manju ulogu
  • Olovo iz konzervi ili vode oslabilo je posadu i presudno utjecalo na odluke
  • Glavni uzrok bio je pokušaj pješačenja prema rijeci Back umjesto čekanja ili traženja pomoći Inuita

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori