Antikiterski mehanizam

U proljeće 1900. skupina spužvara s otoka Simija sklonila se od oluje uz obalu Antikitere, malog otoka između Kitere i Krete. Kad je oluja prošla, ronili su i na dubini od četrdesetak metara pronašli olupinu prepunu brončanih i mramornih kipova. Sljedećih mjeseci, uz pomoć grčke ratne mornarice, izvukli su kipove, posuđe, nakit i staklo. Bilo je to jedno od prvih velikih podvodnih arheoloških istraživanja.

Brod je, prema keramici i novcu, potonuo oko 60-ih godina pr. Kr. Vjerojatno je prevozio skupocjeni teret s grčkog istoka prema Italiji.

Zupčanik u kamenu

Među predmetima izvučenima s dna bila je i nepravilna gruda korodirane bronce i ostataka drva. U muzeju je ležala neopažena dok se nije raspala na nekoliko dijelova. U svibnju 1902. arheolog Valerios Stais primijetio je na jednom od njih zupčanik. Mnogi su tada sumnjali da je predmet antički, jer se smatralo da Grci nisu izrađivali tako složene sprave.

Tek je britanski povjesničar znanosti Derek de Solla Price, u suradnji s grčkim fizičarom Charalamposom Karakalosom, snimio ulomke gama zrakama i rendgenom. U djelu Gears from the Greeks iz 1974. opisao je sustav zupčanika i zaključio da je riječ o kalendarskom i astronomskom računalu. Nakon njega kustos londonskog Muzeja znanosti Michael Wright godinama je proučavao ulomke i izrađivao radne preslike.

Ono što su pokazali rendgenski snimci

Godine 2005. međunarodni istraživački projekt snimio je sve ulomke rendgenskom tomografijom, kojom se predmet "reže" na tanke slojeve bez oštećenja, i posebnom tehnikom fotografiranja površine pod svjetlom iz različitih smjerova. Iz snimaka su pročitane tisuće slova grčkog natpisa, koji je dijelom bio uputa za uporabu, a dijelom opis prikaza na brojčanicima.

Rezultati objavljeni 2006. u časopisu Nature pokazali su da je naprava imala najmanje trideset zupčanika. Na prednjoj strani kazaljke su pokazivale položaj Sunca i Mjeseca u zodijaku i datum u egipatskom kalendaru od 365 dana, a mala okretna kugla pokazivala je mijene Mjeseca. Na stražnjoj strani dvije spiralne skale pratile su devetnaestogodišnji ciklus, koji usklađuje mjesece i godine, i ciklus od 223 mjeseca, prema kojem su se predviđale pomrčine Sunca i Mjeseca. Mala kazaljka pokazivala je i godine svegrčkih igara, među njima i Olimpijskih.

Najviše je iznenadio sklop od dva zupčanika postavljena malo izvan osi, s klinom koji klizi u utoru. Tim je sklopom kazaljka Mjeseca išla čas brže, čas sporije, baš kao što se Mjesec doista kreće nebom. To odgovara teoriji o gibanju Mjeseca koju je u 2. stoljeću pr. Kr. razvio astronom Hiparh.

Planeti i ono što nedostaje

Natpisi spominju i planete, ali zupčanici koji bi ih pokretali nisu sačuvani. Tim istraživača oko Tonyja Freetha 2021. objavio je model u kojem su na prednjoj strani prikazani svih pet tada poznatih planeta, uz Sunce i Mjesec, a model je izveden iz natpisa i drevnih astronomskih omjera. Autori sami ističu da je to rekonstrukcija koja se još mora potvrditi izradom i provjerom.

Nazivi mjeseci na kalendarskoj skali korintskog su tipa, kakav se koristio u korintskim kolonijama, primjerice u Epiru i Sirakuzi. To je potaknulo nagađanja o podrijetlu naprave. Rimski pisac Ciceron spominje dvije slične "sfere": jednu koju je izradio Arhimed u Sirakuzi i drugu koju je napravio filozof Posidonije s Rodosa. Nijedna nije sačuvana, pa se ne zna je li Antikiterski mehanizam srodan s njima.

Ni starost same naprave nije sigurna. Procjene se kreću od kraja 3. do sredine 1. stoljeća pr. Kr., ovisno o tome tumače li se natpisi i ciklusi pomrčina kao trenutak izrade ili kao početni datum računanja.

Zašto zbunjuje

Antikiterski mehanizam nije jedina sprava sa zupčanicima iz antike, ali je daleko najsloženija sačuvana. Usporedivo sitni i precizni sklopovi zupčanika pojavljuju se u Europi tek sa srednjovjekovnim astronomskim satovima. Je li postojala cijela tradicija takvih naprava koje su pretopljene ili izgubljene, ili je ovo rijedak primjerak iz jedne radionice, ne može se utvrditi dok se ne pronađe još koji.

Istraživanja olupine nastavljaju se. Ronioci su se vraćali više puta, među njima i ekipa Jacquesa Cousteaua 1953. i 1976., a od 2012. i novi međunarodni timovi, koji su pronašli još predmeta. Ulomci mehanizma danas su izloženi u Nacionalnom arheološkom muzeju u Ateni.