Craco, srednjovjekovni gradić koji je napustilo tlo

Na vrhu strme stijene u Basilicati stoji kameni gradić s normanskom kulom, crkvama i palačama, a u njemu nitko ne živi. Nije ga uništio rat ni kuga, nego tlo koje se počelo pomicati pod kućama.

Ukratko

Craco je gradić u južnoj talijanskoj pokrajini Basilicati, sagrađen na vrhu strme stijene oko 40 kilometara od Tarantskog zaljeva.
Ljudi su ondje živjeli od antike, a srednjovjekovni gradić s normanskom kulom i palačama stoljećima je imao između tisuću i dvije i pol tisuće stanovnika.
Od 1963. stanovnici su iseljavani zbog klizišta, a nakon poplave 1972. i potresa 1980. stari je gradić potpuno napušten.
Danas je zaštićen kao turistička atrakcija i filmska kulisa, a stanovnici općine žive u novijim naseljima u dolini.

Craco se iz daljine ne doima kao ruševina. Kuće su zbijene jedna uz drugu na vrhu stijene, nad njima se diže četvrtasta kamena kula, a zvonici crkava i dalje stoje. Tek izbliza vidi se da u prozorima nema stakala, da krovovi nedostaju i da kroz vrata raste trava. Oko brda se pruža krajolik koji Talijani zovu calanchi: gola, izbrazdana glinena brda bez raslinja, nastala snažnom erozijom.

Grad na stijeni

Gradić je sagrađen na strmom vrhu iz obrambenih razloga, iznad doline rijeke Cavone. Grobovi pronađeni u okolici potječu iz 8. stoljeća pr. Kr., a oko 540. pr. Kr. ovamo su iz obalnog Metaponta došli Grci. Ime se prvi put spominje 1060., kad je zemlja pripadala nadbiskupu Arnaldu iz Tricarica, koji ju je nazvao Graculum, što se tumači kao "malo izorano polje".

U 12. stoljeću Craco su preuzeli plemići, vjerojatno normanskog podrijetla. Za cara Fridrika II. bio je važno vojno središte, a u kuli su bili zatočeni zarobljenici. Broj stanovnika rastao je od oko 450 u 1277. do 2590 u 1561. godini, a u idućim stoljećima kretao se oko 1500. Do 15. stoljeća u gradiću su nikle četiri velike palače, a život je obilježavala blizina Crkve. Početkom 19. stoljeća Craco je bio dovoljno velik da se podijeli na dvije četvrti: Torrevecchiju, najviši dio uz kulu i dvorac, i četvrt oko glavne crkve svetog Nikole. Novije kuće gradile su se niže, na grebenu koji se strmo spušta prema jugozapadu.

Kuga, razbojnici i iseljavanje

Povijest gradića nije bila mirna. Godine 1656. kuga je odnijela stotine života. Godine 1799., u vrijeme kratkotrajne Napuljske Republike, stanovnici su zbacili feudalni poredak, ali je pobuna ubrzo ugušena. Godine 1807. Craco su napale razbojničke družine, a 1861., nakon ujedinjenja Italije, zauzela ga je družina Carminea Crocca.

Kad su nemiri prestali, glavni su problem postali siromaštvo i tlo. Od 1892. do 1922. više od 1300 stanovnika iselilo se, najviše u Sjevernu Ameriku, zbog loših uvjeta za poljoprivredu. Njihovi potomci osnovali su 2007. u Sjedinjenim Državama udrugu koja čuva sjećanje na Craco.

Kad se tlo pokrenulo

Stijena na kojoj stoji stari gradić okružena je glinom i pijeskom sklonima klizanju. Godine 1963. niz klizišta počeo je oštećivati kuće i ulice, pa su vlasti počele iseljavati stanovnike u dolinu, u naselje Craco Peschiera. Prema dostupnim izvorima, klizišta su potaknuli i radovi na infrastrukturi, kanalizaciji i vodovodu.

Poplava 1972. dodatno je pogoršala stanje i spriječila povratak u stari dio. Konačni udarac bio je potres u Irpiniji 23. studenoga 1980., nakon kojega je stari Craco potpuno napušten. Općina Craco i dalje postoji, ali njezini stanovnici žive niže, u novijim naseljima.

Druga karijera: filmska kulisa

Prazne ulice i dramatičan položaj privukli su filmaše. Craco se pojavio u desecima filmova i serija, među ostalim u Rosijevu Krist se zaustavio u Eboliju (1979.), Gibsonovoj Pasiji (2004.) i u filmu o Jamesu Bondu Zrno utjehe (2008.). Ondje su snimani i glazbeni spotovi.

Godine 2010. Svjetski fond za spomenike (World Monuments Fund) uvrstio je Craco na svoj popis ugroženih spomenika. Geolozi ga proučavaju kao mjesto u kojem se prirodna i ljudska baština ne mogu odvojiti: stijena, klizišta i calanchi dio su iste priče kao i palače i crkve. Projekt obnove BEGIN, financiran europskim sredstvima, traži način da napušteni gradić postane privlačno odredište, a da se pritom sačuva od daljnjeg propadanja.

Kronologija

8. st. pr. Kr.: Iz tog razdoblja potječu najstariji grobovi pronađeni u okolici.
1060.: Prvi spomen imena Graculum, u posjedu nadbiskupa iz Tricarica.
1561.: Gradić ima 2590 stanovnika, najviše u svojoj povijesti.
1656.: Kuga odnosi stotine života.
1892.–1922.: Više od 1300 stanovnika iseljava se, ponajviše u Sjevernu Ameriku.
1963.: Klizišta počinju oštećivati gradić, a stanovnike se seli u dolinu.
1972.: Poplava pogoršava stanje i sprječava povratak.
23. studenoga 1980.: Nakon potresa u Irpiniji stari je gradić potpuno napušten.
2010.: World Monuments Fund uvrštava Craco na popis ugroženih spomenika.

Ključne osobe

Carmine Crocco: Vođa razbojničke družine koja je 1861. zauzela Craco.

Što se zna

Stari Craco stoji na vrhu stijene visoke oko 400 metara iznad doline rijeke Cavone.
Stanovnici su od 1963. iseljavani zbog klizišta u naselje Craco Peschiera.
Poplava 1972. i potres u Irpiniji 1980. doveli su do potpunog napuštanja staroga gradića.
Od 1892. do 1922. iselilo se više od 1300 stanovnika, uglavnom u Sjevernu Ameriku.
Craco je od 2010. na popisu ugroženih spomenika World Monuments Funda i čest je filmski set.

Otvorena pitanja

Koliko su ljudski radovi na infrastrukturi pridonijeli klizištima 1963., a koliko prirodna sklonost tla klizanju?
Može li se stari Craco obnoviti i ponovno naseliti ili mu je budućnost samo u turizmu?