Satelit "Crni vitez"

U prosincu 1998. posada svemirske letjelice Endeavour obavljala je zadatak koji je otvorio novo poglavlje svemirskih letova: počela je sklapati Međunarodnu svemirsku postaju. Astronauti su tijekom dvanaest dana snimili tisuće fotografija. Na nekoliko njih, s oznakama od STS088-724-62 do 73, iznad zakrivljenog ruba Zemlje vidi se taman, nepravilan predmet. Desetak godina kasnije te su fotografije na internetu dobile ime: Crni vitez.

Sklapanje postaje

Misija STS-88 krenula je s rta Canaveral 4. prosinca 1998. U teretnom prostoru Endeavour je nosio američki modul Unity, koji je trebalo spojiti s ruskim modulom Zarya, lansiranim nekoliko tjedana ranije. Astronauti Jerry Ross i James Newman izašli su iz letjelice tri puta, 7., 9. i 12. prosinca, i ukupno proveli dvadesetak sati spajajući kabele i učvršćujući module.

Fotografije tamnog predmeta ušle su u NASA-in katalog snimaka uz opis "svemirski otpad". Bila je to uobičajena oznaka za stvari koje se oko letjelice pojave tijekom rada: dijelove izolacije, alat ili omote koji se otkače i nekoliko dana putuju istom putanjom kao i letjelica.

Kako je nastala priča

Priča o Crnom vitezu starija je od fotografija, ali nije nastala odjednom. Sastavljena je od nekoliko događaja koji su se zbili u razmaku od gotovo stotinu godina i koji u svoje vrijeme nisu imali nikakve veze jedan s drugim.

Prvi je Nikola Tesla. Godine 1899. u svojem laboratoriju u Colorado Springsu bilježio je pravilne radiosignale i javno izjavio da bi mogli dolaziti s drugih planeta. Drugi su takozvane "jeke s dugim zakašnjenjem". Norveški radioamater Jørgen Hals 1928. primijetio je da se signal koji je odaslao vraća nekoliko sekundi kasnije, mnogo kasnije nego što bi to dopuštao put do ionosfere i natrag. Pojava je ubrzo potvrđena i privukla je pozornost fizičara.

Treći su novinski članci iz 1954. Istraživač NLO-a Donald Keyhoe tada je tvrdio da je američko ratno zrakoplovstvo otkrilo dva umjetna satelita oko Zemlje, tri godine prije nego što je Sovjetski Savez lansirao Sputnik. Četvrti je događaj iz veljače 1960., kad je američka mornarica radarom uočila taman predmet na polarnoj putanji. Novine su nagađale da je riječ o sovjetskom špijunskom satelitu. Ubrzo je utvrđeno da je to ostatak američkog satelita iz programa Discoverer koji je skrenuo s predviđene putanje. Izvori se razilaze oko toga kojeg: časopis Time u ožujku 1960. naveo je Discoverer V, lansiran u kolovozu 1959., a emisija Skeptoid desetljećima kasnije dio Discoverera VIII, lansiranog u studenom 1959.

Peti je škotski pisac Duncan Lunan. Godine 1973. u britanskom časopisu Spaceflight predložio je da su norveške jeke iz 1928. poruka svemirske sonde, a vremenske razmake između jeka protumačio je kao zvjezdanu kartu koja upućuje na zvijezdu Epsilon Boötis. Sonda bi, prema tom tumačenju, ondje čekala oko 13.000 godina. Lunan je kasnije sam odustao od svojeg zaključka i priznao da je njegova metoda sadržavala izravne pogreške.

Fotografija koja je spojila dijelove

Kad su fotografije s misije STS-88 postale dostupne na internetu, netko je u tamnom predmetu prepoznao "satelit" iz starih priča. Nastala je cjelovita pripovijest: drevna izvanzemaljska sonda kruži oko Zemlje, Tesla je čuo njezine signale, Lunan je odgonetnuo njezinu poruku, vojska ju je dvaput uočila, a NASA ju je napokon snimila i prikrila. Ime "Crni vitez" ponavljalo se na forumima i u videozapisima, iako nijedan izvorni događaj u svoje vrijeme nije koristio taj naziv.

Pisac Brian Dunning, koji je priču 2013. istražio u emisiji Skeptoid, nije uspio pronaći odakle potječe ime. Upozorio je da ga treba razlikovati od britanskog raketnog programa Black Knight, koji je od 1958. do 1965. izveo dvadesetak probnih lansiranja i nikad nije postavio ništa u orbitu.

Pokrivač, a ne sonda

James Oberg, inženjer koji je dugo radio u NASA-inu kontrolnom centru i pisao o svemirskim letovima, smatra da je na fotografijama toplinski pokrivač. Prema njegovu objašnjenju, astronauti su tijekom jednog izlaska u svemir izgubili pokrivač kojim je trebalo zaštititi dio modula, a on je zatim neko vrijeme putovao uz letjelicu i bio fotografiran iz više kutova. Dunning dodaje da je predmet bio sjajan s jedne strane i taman s druge, što objašnjava zašto na različitim snimkama izgleda različito.

Kritičari upozoravaju i na fizičku nemogućnost: predmet na polarnoj putanji, kakav su opisivale novine 1960., kretao bi se pod velikim kutom u odnosu na putanju Endeavoura i proletio bi pokraj njega za nekoliko trenutaka, a ne lebdio uz njega dovoljno dugo da ga se fotografira desetak puta. Zagovornici odgovaraju da su službena objašnjenja stigla tek nakon što su fotografije privukle pozornost i da NASA nikad nije objavila cjelovit popis predmeta izgubljenih tijekom misije.