D'Agapeyeffova šifra

Kriptografske zagonetke obično nastaju u ratu, u špijunskim službama ili u glavama tajanstvenih pisaca. D'Agapeyeffova šifra nastala je u školskoj knjizi. Njezin autor nije bio profesionalni razbijač šifri, nego popularizator, a zadatak je zamislio kao vježbu za čitatelje. Upravo ta skromna vježba postala je jedna od najpoznatijih neriješenih šifri 20. stoljeća i redovito se nalazi na popisima uz Voynichev rukopis i Dorabellinu šifru.

Knjiga za radoznale

Alexander d'Agapeyeff rođen je u Rusiji, a radio je u Engleskoj kao kartograf. Za izdavačku kuću Oxford University Press već je napisao knjigu o izradi zemljovida, pa je, prema britanskom istraživaču šifri Nicku Pellingu, odlučio na isti način obraditi i šifre. Godine 1939. izašla je njegova knjiga Codes and Ciphers, kratki pregled povijesti tajnog pisanja od antike do suvremenih vojnih sustava.

Knjiga je bila namijenjena širokoj publici. Objašnjavala je jednostavne sustave i pokazivala kako se razbijaju. Među primjerima je bila i šifra koju je, kako piše, dobio od prijatelja, a koju je riješio pred čitateljima: poruka napisana slovima A do E, u kojoj par slova označava položaj slova u kvadratu od pet puta pet polja, takozvanom Polibijevu kvadratu. Kad se dešifrira, govori o planu napada triju eskadrila bombardera na tvorničko područje jugozapadno od rijeke, a u njoj je ostala i jedna pogreška u šifriranju.

Na posljednjoj stranici teksta d'Agapeyeff je dodao kriptogram uz rečenicu da je čitatelj pozvan da na njemu okuša svoju vještinu.

Sedamdeset devet skupina znamenki

Šifra se sastoji od 79 skupina od po pet znamenki, ukupno 395 znamenki. Zadnja skupina završava s tri nule, koje bi mogle biti samo popuna. Već na prvi pogled vidi se pravilnost: kad se znamenke čitaju u parovima, prva znamenka para uvijek je 6, 7, 8, 9 ili 0, a druga 1, 2, 3, 4 ili 5. To snažno upućuje na kvadrat poput onoga iz knjige, u kojem jedna znamenka označava redak, a druga stupac, pa svaki par predstavlja jedno slovo.

Kad se parovi prebroje, dobije se 196 slova i završna popuna. To je točno četrnaest puta četrnaest, pa Pelling pretpostavlja da su slova nakon zamjene još i ispremiještana, upisana u mrežu od četrnaest redaka i stupaca i pročitana drugim redom. Na to ga upućuju i dva niza istih parova koji se ponavljaju triput zaredom, 75 75 75 i 63 63 63, što je u običnom engleskom tekstu iznimno rijetko.

Ako je tako, zadatak je istodobno riješiti dva problema: otkriti kojim su redom slova upisana u kvadrat i kako su ispremiještana. Prema statističkim analizama, raspodjela parova previše je ujednačena za 196 slova engleskog teksta, što bi moglo značiti da je dio znakova umetnut samo da zbuni čitatelja. Sam d'Agapeyeff u knjizi piše da se poruka može jako otežati ako se, nakon šifriranja, svako treće, četvrto ili peto slovo zamijeni lažnim.

Autor koji je zaboravio

Kriptolozi su šifri posvetili desetljeća. David Shulman pisao je o njoj 1952. i 1959. u glasilu Američkog kriptografskog udruženja, a Wayne G. Barker 1978. u časopisu Cryptologia. Rješenja nije bilo.

Prema podacima koji se navode u literaturi o šiframa, šifra je izostavljena iz kasnijih izdanja knjige, a d'Agapeyeff je navodno priznao da se više ne sjeća kako ju je sastavio. Izvor te izjave nije poznat, a Pelling navodi da je šifru pronašao u svom primjerku preuređenog izdanja iz 1949. Ako je autor doista zaboravio ključ, ili je pri šifriranju pogriješio, kao u primjeru iz vlastite knjige, moguće je da poruka ni nema čisto rješenje. Ipak, jednostavnost sustava i činjenica da je bio zamišljen kao vježba za početnike i dalje privlače nove pokušaje.