Nestanak Percyja Fawcetta

Percy Harrison Fawcett rođen je 1867. u Torquayu u Engleskoj. Školovao se za topničkog časnika, služio na Cejlonu i drugim britanskim posjedima, a 1901. pridružio se Kraljevskom geografskom društvu kako bi učio izmjeru i izradu karata. Bio je tvrdoglav, izdržljiv i uvjeren u vlastitu procjenu, a prema stanovnicima prašume najčešće se odnosio strpljivo i s darovima. Družio se s piscima Arthurom Conanom Doyleom i Henryjem Riderom Haggardom, a Doyle je prema predaji koristio njegove izvještaje kao nadahnuće za roman Izgubljeni svijet.

Karte granice

Godine 1906. Kraljevsko geografsko društvo poslalo ga je u Južnu Ameriku da kao neutralna strana snimi granicu između Bolivije i Brazila. Do 1924. vodio je sedam ekspedicija: tražio je izvore rijeka, crtao karte stotina kilometara neistražene prašume i donosio priče o golemim zmijama i neobičnim životinjama, zbog kojih su mu se neki znanstvenici rugali. Ekspedicije su bile iscrpljujuće, a mnogi njegovi suputnici nisu izdržali tempo.

Za Prvoga svjetskog rata vratio se u vojsku i zapovijedao topničkom brigadom u Flandriji. Odlikovan je, a rat je završio kao potpukovnik.

Grad koji je nazvao Z

Do 1914. Fawcett je, proučavajući stare dokumente, oblikovao uvjerenje da je u Mato Grossu nekoć postojala složena civilizacija i da su njezini ostaci možda preživjeli u prašumi. Taj je grad nazvao jednostavno Z. Posebno ga je zaokupio takozvani Rukopis 512 iz Nacionalne knjižnice u Rio de Janeiru, u kojem portugalski tragači iz 1753. opisuju ruševine grada s lukovima, kipom i hramom s natpisima, ali bez točnog položaja.

Uz to je Fawcett bio sklon i duhovnim idejama svoga vremena. U Brazil je nosio kamenu figuricu za koju je tvrdio da ima moć nad starosjediocima, a kasniji su istraživači u njegovim privatnim papirima pronašli zanimanje za teozofiju. Za neke je bio hrabar istraživač, za druge sanjar koji je vjerovao u izgubljenu Atlantidu.

Pokušaj iz 1920. propao je: suputnici nisu izdržali, a Fawcett je na kraju odustao zbog groznice nakon što je morao ustrijeliti tovarnu životinju.

Posljednja ekspedicija

Za odlučujući pokušaj Fawcett je odabrao samo dvojicu suputnika: najstarijeg sina Jacka i njegova školskog prijatelja Raleigha Rimella. Smatrao je da će mala skupina putovati brže i manje uznemiravati starosjedilačke narode. Ostavio je i uputu da ih nitko ne traži ako se ne vrate, da spasioci ne bi doživjeli istu sudbinu.

Krenuli su iz Cuiabe 20. travnja 1925. s dvojicom brazilskih nosača, konjima, mazgama i psima. Posljednje pismo Fawcett je napisao 29. svibnja 1925. u logoru koji je nazvao Logor mrtvog konja, jer mu je ondje 1920. uginuo konj. Pismo je supruzi Nini odnio domorodački glasnik. U njemu je naveo položaj logora i bio pun optimizma. Rekao je da dalje kreće samo s Jackom i Rimellom, u neistraženo područje gornjeg toka Xingua.

U pismu supruzi napisao je da je logor na 11° 43' južne širine, a u izvješću za novinsku agenciju naveo je 13° 43'. Ne zna se je li riječ o tiskarskoj pogrešci ili je Fawcett namjerno skrivao put prema Z.

Potrage i glasine

Kraljevsko geografsko društvo proglasilo je trojicu izgubljenima u siječnju 1927. Uslijedile su brojne potrage. Jedan od prvih tragača, istraživač George Miller Dyott, tvrdio je da je pronašao dokaze o Fawcettovoj smrti, ali njegova priča nije bila uvjerljiva. Kasnije su se proširile priče da je u potragama poginulo stotinjak ljudi, iako je pouzdano poznat samo jedan smrtni slučaj.

Najčešća je pretpostavka bila da su ih ubili pripadnici nekog od naroda kroz čije su područje prolazili. Godine 1951. brazilski zagovornik prava starosjedilaca Orlando Villas-Bôas dobio je kosti za koje je rečeno da su Fawcettove i prenio je priču o vođi naroda Kalapalo koji je navodno priznao ubojstvo. Fawcettov sin Brian to nije prihvatio, a kasnije analize pokazale su da kosti nisu Fawcettove. Starješina Kalapala izjavio je 1998. pred kamerama da njegov narod nije imao veze s nestankom.

Usmena predaja Kalapala, koju je 2005. zabilježio novinar David Grann, kaže da su tri stranca boravila u njihovu selu, a zatim krenula na istok, unatoč upozorenjima da ondje žive neprijateljski raspoloženi ljudi. Kalapalo su pet večeri gledali dim njihove vatre, a onda je dim nestao. Fawcettov dugogodišnji suputnik Henry Costin vjerovao je da je umro od gladi i iscrpljenosti, a ne od ruke domorodaca, jer je s njima uvijek imao dobre odnose. Obojica mlađih muškaraca bila su bolesna i hroma kad su posljednji put viđena.

Postoji i treće tumačenje. Kazališni redatelj Misha Williams, koji je proučavao Fawcettove privatne papire, tvrdio je 2004. da se Fawcett nije ni namjeravao vratiti, nego je u prašumi htio osnovati zajednicu utemeljenu na teozofskim načelima. Za tu tvrdnju nema neovisne potvrde.

Grad koji se ipak pojavio

Fawcett grad Z nije pronašao, ali je njegova ideja doživjela neočekivan obrat. Arheolog Michael Heckenberger i suradnici, radeći zajedno s narodom Kuikuro u gornjem Xinguu, opisali su 2003. ostatke velikih predkolumbovskih naselja povezanih cestama, opkopima i nasipima. Ta naselja nisu bila kameni grad kakav je Fawcett zamišljao, ali pokazuju da je u tom dijelu Amazonije prije dolaska Europljana živjelo mnogo više ljudi nego što se dugo vjerovalo.