Goli otok

Na kamenom otoku bez drveća između Raba i velebitske obale od 1949. bili su zatočeni ljudi osuđeni zbog jedne političke odluke, mnogi bez suda. Desetljećima se o tome nije smjelo govoriti, a ni danas se ne zna koliko ih je ondje bilo ni koliko ih se nije vratilo.

Ukratko

  • Goli otok je nenaseljen kameniti otok u sjevernom Jadranu, između Raba i velebitske obale, na kojem su jugoslavenske vlasti 1949. otvorile logor za političke zatvorenike.
  • Logor je nastao nakon raskola Tita i Staljina 1948., a ondje su zatočeni stvarni i navodni pristaše rezolucije Informbiroa, ali i drugi ljudi koje je vlast smatrala protivnicima.
  • Procjene broja zatočenika kreću se od oko 16.000 do 32.000, a broj umrlih nije točno utvrđen; žene su bile zatočene na susjednom otoku Svetom Grguru.
  • Od 1956. otok je služio kao zatvor za druge osuđenike, a ukinut je 1988.; danas su zgrade u ruševinama, a bivši zatočenici i njihove udruge traže da se mjesto dostojno obilježi.

S velebitske obale, udaljene šest kilometara, Goli otok izgleda onako kako mu ime kaže: siv, kamenit i gotovo bez ikakva raslinja, jer bura s Velebita zimi odnosi sve što pokuša rasti. Površine je oko četiri i pol četvorna kilometra. Za ljude koji su ondje proveli godine svog života to je ime postalo sinonim za razdoblje o kojem se u Jugoslaviji dugo šutjelo.

Rezolucija i strah

U lipnju 1948. Informbiro, savez komunističkih partija koji je predvodio Sovjetski Savez, donio je rezoluciju kojom je osudio vodstvo Komunističke partije Jugoslavije. Jugoslavija je odbila podložiti se Moskvi, a odnosi sa Sovjetskim Savezom i njegovim saveznicima naglo su se prekinuli. Strah od sovjetske intervencije i unutarnjeg prevrata bio je stvaran. Moskva i njezini saveznici gomilali su vojsku uz jugoslavenske granice, a propaganda je jugoslavensko vodstvo prikazivala kao izdajnike, pa je svaka sumnja na vezu s Moskvom postala opasna.

U takvom ozračju vlast je počela uhićivati ljude za koje je sumnjala da podržavaju rezoluciju. Među njima su bili partizanski borci, partijski dužnosnici, časnici, studenti i radnici, ali i ljudi koji su uhićeni zbog jedne izgovorene rečenice, prijave susjeda ili rodbinske veze. Mnogi su na otok upućeni administrativnom odlukom, bez sudskog postupka.

Logor na kamenu

Godine 1949. cijeli otok pretvoren je u logor s najstrožim nadzorom. Zatočenici su radili u kamenolomu, a kasnije i u radionicama, po jakoj vrućini ljeti i buri zimi. Logor je bio ustrojen tako da su sami zatočenici bili prisiljeni nadzirati jedni druge i prijavljivati one koji se nisu "popravili", što su mnogi preživjeli kasnije opisali kao najteži dio iskustva. Žene su bile zatočene na susjednom otoku Svetom Grguru.

Koliko je ljudi prošlo kroz Goli otok, ne zna se točno. Hrvatska enciklopedija navodi procjenu od 17.000 do 32.000 zatočenika, a drugi izvori govore o oko 16.000 političkih zatvorenika. Izložba "U ime naroda" u Beogradu objavila je 2014. popis s oko 16.500 imena. Broj umrlih još je neizvjesniji: procjene se kreću od nekoliko stotina do nekoliko tisuća, a viši se brojevi uglavnom temelje na pojedinačnim svjedočanstvima.

Zatvor do 1988.

Nakon smrti Staljina 1953. i pomirenja Jugoslavije i Sovjetskog Saveza sredinom 1950-ih, logor za informbirovce postupno je gašen. Od 1956. otok je bio pod upravom Hrvatske i služio je kao zatvor za druge osuđenike, a kasnije i kao ustanova za maloljetnike. Ukinut je potkraj 1988., a sljedeće godine napušten. Zgrade, radionice i kamenolomi otad propadaju.

Pamćenje

Dugo se o Golom otoku smjelo govoriti tek šapatom. Prvi su progovorili pisci. Roman Tren Antonija Isakovića postao je početkom 1980-ih veliki čitateljski uspjeh, a slijedila su svjedočanstva bivših zatočenika: Venko Markovski, Igor Torkar, Dragoslav Mihailović i Ženi Lebl, čija je knjiga Ljubičica bela iz 1990. bila prvo objavljeno svjedočanstvo žene zatočene na Golom otoku i Svetom Grguru.

Bivši zatočenici osnovali su udruge u Hrvatskoj i Srbiji, a jedan trg u Danilovgradu u Crnoj Gori nosi ime žrtava Golog otoka. Svjedočanstva se razlikuju u pojedinostima, ali se slažu u tome da je najteže bilo poniženje i prisila da se okrene protiv drugih zatočenika. Danas otok obilaze turisti i izletnici, a pitanje kako ga urediti i obilježiti kao mjesto sjećanja i dalje je otvoreno.

Kronologija

  1. 28. lipnja 1948.: Informbiro donosi rezoluciju protiv vodstva KPJ.
  2. 1949.: Na Golom otoku otvoren je logor za političke zatvorenike; žene su zatočene na Svetom Grguru.
  3. 1953.: Umire Staljin; počinje postupno popuštanje napetosti sa Sovjetskim Savezom.
  4. 1956.: Goli otok prelazi pod upravu Hrvatske i postaje zatvor za druge osuđenike.
  5. 1980-ih: Objavljuju se prvi romani i svjedočanstva o logoru.
  6. 1988.: Kaznionica na Golom otoku je ukinuta; otok je sljedeće godine napušten.
  7. 1990.: Ženi Lebl objavljuje Ljubičicu belu, svjedočanstvo zatočenice.
  8. 2014.: Na izložbi U ime naroda objavljen je popis s oko 16.500 imena zatočenika.

Ključne osobe

  • Josip Broz Tito: Predsjednik Jugoslavije u čije je vrijeme logor osnovan.
  • Josif Visarionovič Staljin: Sovjetski vođa čiji je raskol s Titom prethodio osnivanju logora.
  • Ženi Lebl: Novinarka i bivša zatočenica, autorica svjedočanstva Ljubičica bela.
  • Dragoslav Mihailović: Pisac i bivši zatočenik koji je pisao o Golom otoku.
  • Venko Markovski: Makedonski pjesnik i bivši zatočenik, autor knjige o Golom otoku.
  • Antonije Isaković: Pisac romana Tren o informbirovskim logorima.

Što se zna

  1. Logor na Golom otoku otvoren je 1949., nakon rezolucije Informbiroa iz lipnja 1948.
  2. Žene su bile zatočene na susjednom otoku Svetom Grguru.
  3. Procjene broja zatočenika kreću se od oko 16.000 do 32.000, a broj umrlih nije točno utvrđen.
  4. Od 1956. otok je bio zatvor za druge osuđenike, a ukinut je 1988.
  5. Bivši zatočenici objavili su od 1980-ih niz svjedočanstava i osnovali udruge.

Otvorena pitanja

  • Koliko je ljudi točno prošlo kroz Goli otok i Sveti Grgur?
  • Koliko ih je ondje umrlo i gdje su pokopani?
  • Kako dostojno obilježiti otok kao mjesto sjećanja?

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

  • Lebl, Ž. (1990). Ljubičica bela.
  • Mihailović, D. (1990). Goli otok.
  • Markovski, V. (1984). Goli otok: The Island of Death.
  • Banac, I. (1988). With Stalin against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism. Cornell University Press.

Izvori