Oradour-sur-Glane, selo koje je ostalo kao spomenik

U francuskom selu kraj Limogesa i danas stoje kuće bez krovova, hrđavi automobili i šivaći strojevi, onako kako su ostali jedne subote u lipnju 1944. Selo nikad nije obnovljeno, jer je odlučeno da ruševine ostanu kao spomen na 643 ubijena čovjeka.

Ukratko

  • Oradour-sur-Glane bilo je mirno selo u središnjoj Francuskoj, dvadesetak kilometara od Limogesa, u kojem je 10. lipnja 1944. jedna satnija Waffen-SS-a ubila 643 civila, muškarce, žene i djecu.
  • Bio je to najveći pokolj civila koji su njemačke postrojbe počinile u Francuskoj, četiri dana nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiji.
  • Nakon rata odlučeno je da se ruševine sačuvaju kao spomenik, a novo selo podignuto je u blizini.
  • Suđenje 1953. i amnestija koja je uslijedila otvorili su dugu i bolnu raspravu u Francuskoj; danas je selo mjesto sjećanja i pomirenja, a posljednji preživjeli, Robert Hébras, umro je 2023.

Prije rata Oradour-sur-Glane bio je trgovišno selo poput mnogih u Limousinu, s kamenim kućama, crkvom i trgovinama uz glavnu ulicu. Tramvaj ga je povezivao s Limogesom, a subotom su mnogi stanovnici grada dolazili ovamo po namirnice, nešto više od sat vožnje. U lipnju 1944. u selu su uz stalne stanovnike živjeli i doseljenici, među njima obitelji iz Španjolske, Italije i Poljske.

Subota u lipnju

Šestoga lipnja 1944. saveznici su se iskrcali u Normandiji. Njemačka oklopna divizija SS-a "Das Reich", smještena na jugu Francuske, dobila je zapovijed da krene na sjever. Na putu je trpjela napade francuskog pokreta otpora, a odgovarala je odmazdama nad civilima. Dan prije Oradoura, 9. lipnja, ista je divizija počinila pokolj u gradu Tulleu. Istoga 9. lipnja pripadnici otpora zarobili su bojnika SS-a Helmuta Kämpfea, zapovjednika jedne bojne iz te divizije.

Ujutro 10. lipnja zapovjednik bojne Adolf Diekmann dobio je obavijest da otpor drži zarobljenog časnika u Oradour-sur-Vayresu, drugom selu u okolici. Poslijepodne su vojnici opkolili Oradour-sur-Glane. Stanovnicima i svima koji su se zatekli u selu, i ljudima koji su onuda samo prolazili biciklom, naređeno je da se okupe na sajmišnom trgu radi provjere isprava.

Poslijepodne koje je zaustavilo vrijeme

Muškarci su odvedeni u staje i šupe po selu, a žene i djeca zatvoreni u crkvu. Ondje su ubijeni, a selo je opljačkano i spaljeno. Poginulo je 643 ljudi. Među njima je bilo 205 djece, tri svećenika, seljaci, obrtnici, doseljenici i slučajni prolaznici, a među žrtvama je bilo i 17 Španjolaca, 8 Talijana i 3 Poljaka. Posljednja žrtva, Ramona Dominguez Gil, članica jedne španjolske obitelji, upisana je na popis tek 2019., zahvaljujući radu povjesničara.

Od ljudi koji su bili zatvoreni u stajama i crkvi preživjelo je samo šestero: petorica muškaraca i jedna žena, Marguerite Rouffanche. Još nekoliko desetaka ljudi spasilo se jer su na vrijeme pobjegli ili se sakrili, ili su u selo stigli tek kad je sve bilo gotovo. Nekoliko dana poslije preživjeli i susjedi pokopali su mrtve. Biskup iz Limogesa među prvima je došao u selo, a njegovo svjedočanstvo jedno je od najranijih.

Pokolj su osudili i neki njemački zapovjednici te višijevska vlada. Diekmann je trebao odgovarati pred vojnim sudom, ali je poginuo u Normandiji 29. lipnja 1944.

Ruševine koje ne smiju nestati

Nakon oslobođenja general Charles de Gaulle odlučio je da se Oradour ne obnavlja. Ruševine su sačuvane kao trajni spomen, a novo selo Oradour-sur-Glane podignuto je u blizini, sjeverozapadno od ruševina. Stari dio zove se village martyr, selo mučenik. U njemu i danas stoje zidovi kuća, hrđavi automobili, šivaći strojevi i bicikli, onako kako su ostali nakon požara.

Udruga obitelji žrtava podigla je kosturnicu, a 1999. predsjednik Jacques Chirac otvorio je Centar sjećanja, kroz koji se danas ulazi u ruševine. U njegovim su zbirkama predmeti pronađeni u selu: satovi, naočale i osobne stvari stanovnika.

Suđenje i rana koja se dugo nije zatvorila

U siječnju 1953. pred vojnim sudom u Bordeauxu počelo je suđenje sudionicima pokolja. Od oko 65 optuženih koji su bili živi, pred sudom se pojavio 21, jer Zapadna i Istočna Njemačka nisu izručivale svoje državljane. Četrnaestorica optuženih bili su Alzašani, Francuzi iz pokrajine koju je Njemačka 1940. pripojila Reichu, a gotovo svi su tvrdili da su u SS bili prisilno unovačeni. Zvali su sami sebe malgré-nous, "protiv naše volje".

Presude su izazvale snažne prosvjede u Alzasu, a francuski parlament je u veljači 1953. izglasao amnestiju za prisilno unovačene Alzašane, koji su ubrzo pušteni. U Limousinu je to izazvalo ogorčenje. Od 1953. udruga obitelji žrtava organizirala je vlastita obilježavanja, na koja dužnosnici više nisu bili pozivani, a državna kripta za ostatke žrtava ostala je neiskorištena do 1974. Do 1958. na slobodi su bili svi osuđeni. Zapovjednik divizije Heinz Lammerding nikad nije izručen Francuskoj i umro je u Zapadnoj Njemačkoj 1971. Jedan od zapovjednika vodova, Heinz Barth, pronađen je u Istočnoj Njemačkoj i 1983. osuđen na doživotni zatvor; na suđenju je svjedočilo petero preživjelih.

Svjedok pomirenja

Robert Hébras imao je osamnaest godina kad je preživio pokolj u jednoj od staja. Desetljećima je svjedočio o onome što je doživio i zalagao se za pomirenje Francuske, Njemačke i Austrije. Godine 2013. Joachim Gauck postao je prvi njemački predsjednik koji je posjetio Oradour; ruševine je obišao s francuskim predsjednikom Françoisom Hollandeom.

Hébras je umro 11. veljače 2023., u 97. godini. Na 80. obljetnicu, 10. lipnja 2024., Oradour su zajedno posjetili francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier. Ruševine su ostale ono što su trebale biti: mjesto na kojem se pamte imena 643 ljudi.

Kronologija

  1. 6. lipnja 1944.: Saveznici se iskrcavaju u Normandiji, a divizija "Das Reich" kreće na sjever.
  2. 9. lipnja 1944.: Ista divizija čini pokolj u Tulleu; otpor zarobljava bojnika Helmuta Kämpfea.
  3. 10. lipnja 1944.: U Oradour-sur-Glaneu ubijena su 643 civila.
  4. 29. lipnja 1944.: Adolf Diekmann gine u Normandiji prije nego što mu se sudi.
  5. 12. siječnja 1953.: U Bordeauxu počinje suđenje sudionicima pokolja.
  6. Veljača 1953.: Francuski parlament izglasava amnestiju za prisilno unovačene Alzašane.
  7. 1983.: Heinz Barth osuđen je u Istočnom Berlinu na doživotni zatvor.
  8. 16. srpnja 1999.: Jacques Chirac otvara Centar sjećanja u Oradouru.
  9. 4. rujna 2013.: Joachim Gauck i François Hollande posjećuju ruševine.
  10. 11. veljače 2023.: Umire Robert Hébras, posljednji preživjeli.
  11. 10. lipnja 2024.: Emmanuel Macron i Frank-Walter Steinmeier obilježavaju 80. obljetnicu.

Ključne osobe

  • Robert Hébras: Jedan od rijetkih preživjelih, desetljećima svjedok i zagovornik pomirenja.
  • Marguerite Rouffanche: Jedina žena koja je preživjela pokolj.
  • Adolf Diekmann: Zapovjednik bojne SS-a koja je počinila pokolj.
  • Heinz Lammerding: Zapovjednik divizije "Das Reich", nikad izručen Francuskoj.
  • Heinz Barth: Zapovjednik voda osuđen 1983. u Istočnoj Njemačkoj.
  • Charles de Gaulle: Francuski vođa koji je odlučio da se ruševine sačuvaju kao spomenik.

Što se zna

  1. Dana 10. lipnja 1944. satnija iz divizije SS-a "Das Reich" ubila je u Oradour-sur-Glaneu 643 civila.
  2. Pokolj je preživjelo samo šestero ljudi koji su bili zatvoreni sa žrtvama.
  3. Ruševine sela sačuvane su kao spomenik, a novo selo podignuto je u blizini.
  4. Suđenje u Bordeauxu 1953. završilo je presudama, ali je amnestija za prisilno unovačene Alzašane izazvala ogorčenje u Limousinu.
  5. Centar sjećanja otvoren je 1999. i kroz njega se ulazi u ruševine sela.

Otvorena pitanja

  • Zašto je odmazda pala upravo na Oradour-sur-Glane, a ne na Oradour-sur-Vayres, gdje je navodno bio zarobljeni časnik?
  • Tko je točno donio odluku o pokolju i koliko su za nju znali viši zapovjednici?
  • Kako sačuvati ruševine koje vrijeme polako troši, a da ostanu vjerne onome što su bile 1944.?

Povezane priče

Za daljnje istraživanje

Izvori