Hram Kailasa

Ellora leži na sjeverozapadu indijske savezne države Maharaštra. Uz bazaltnu liticu dugu više od dva kilometra isklesano je 34 špiljska hrama i samostana: budistički, hinduistički i džainistički, nastali otprilike od 6. do 10. stoljeća. Većina su špilje u pravom smislu, dvorane udubljene u stijenu. Špilja 16 nije: ona je samostojeća građevina, kao da je netko sagradio hram, a onda ga zatrpao kamenom.

Planina od jednog kamena

Klesari su počeli na vrhu litice i spuštali se prema dolje, usijecajući se oko budućeg hrama, tako da je od stijene ostao samostojeći blok koji su oblikovali u svetište. Procjenjuje se da su pritom izvadili oko 85 000 kubičnih metara kamena, odnosno oko 200 000 tona. Dvorište u obliku slova U dugo je oko 82 i široko oko 46 metara, okruženo galerijama sa stupovima na tri kata. Vrh svetišta diže se 32,6 metra iznad dvorišta. U sredini stoji svetište sa Šivinim lingamom, ispred njega paviljon sa Šivinim bikom Nandijem, a kameni most ih spaja. Podnožje je isklesano tako da izgleda kao da hram na leđima nose slonovi. U dvorištu stoje dva visoka stupa i pet manjih svetišta, od kojih su tri posvećena rijekama božicama Gangi, Yamuni i Saraswati.

Na zidovima su prizori iz Mahabharate i Ramayane. Najpoznatiji reljef prikazuje demona Ravanu kako pokušava podići planinu Kailasu, dok je Šiva na njezinu vrhu smiruje pritiskom nožnog prsta. Hram je izvorno bio obojen; od boje su ostali samo tragovi. Za vjernike Kailasa nije samo spomenik, nego Šivin dom prenesen u kamen.

Kralj iz bakrene ploče

Na hramu nema posvetnog natpisa. Da ga je dao isklesati vladar iz dinastije Rashtrakuta, nitko ne sumnja, ali koji, znamo samo posredno. Bakrena darovnica iz Vadodare iz 812. ili 813., koju je izdao Karkaraja II., ogranak iste dinastije, spominje kralja Krišnaraju kao graditelja Šivina hrama na mjestu Elapura, kako se Ellora tada zvala. Prema darovnici, hram je bio tako čudesan da su se i bogovi i sam graditelj zapitali kako je nastao. Većina povjesničara misli da se ti redovi odnose na Kailasu i da je Krišnaraja Krišna I. Natpisi njegovih nasljednika, međutim, hram ne spominju.

Kasnija marathska predaja, zapisana u 15. ili 16. stoljeću, priča drukčije. Kraljica se zavjetovala da će postiti dok ne ugleda vrh novog hrama ako joj muž ozdravi. Kad je ozdravio, graditelji su rekli da će hram trajati mjesecima, a jedan od njih, Kokasa, obećao je da će kraljica vrh vidjeti za tjedan dana. Počeo je klesati stijenu odozgo i održao obećanje. Arheolog Madhukar Keshav Dhavalikar smatrao je da je Kokasa možda doista bio glavni graditelj, jer natpisi iz srednje Indije od 11. do 13. stoljeća spominju graditelje iz slavne Kokasine obitelji.

Koliko je trajao posao

Povjesničar umjetnosti Hermann Goetz zaključio je 1952. da na hramu postoji više stilova i da ga je klesalo više naraštaja. Prema njemu, posao je počeo za Krišnina prethodnika Dantidurge, Krišna je posvetio manju prvu inačicu, a kasniji vladari hram su proširivali sve do 10. stoljeća. Dhavalikar je 1982. zaključio da je glavnina hrama, uključujući svetište, Nandijev paviljon, vrata i slonove, nastala za Krišne I., a da su neki dijelovi, među njima i reljef s Ravanom, dodani desetljećima kasnije. Upozorio je da nijedan glavni dio hrama ne djeluje kao naknadna zamisao, nego da je cijeli plan postojao od početka.

Dhavalikar je istaknuo i sličnost s hramom Virupaksha u Pattadakalu, koji su podigli Chalukye, a koji je i sam rađen po uzoru na hram Kailasa u Kanchiju dinastije Pallava. Krišna je pobijedio Chalukye i, prema Dhavalikaru, doveo njihove klesare i graditelje u Elloru. Oni su imali gotov plan i iskustvo, što je posao znatno skratilo.

Tvrdnje o nemogućoj gradnji

U knjigama i emisijama o drevnim tajnama, a osobito na internetu, Kailasa se često navodi kao dokaz da su njegovi graditelji imali tehnologiju koju danas ne poznajemo. Tvrdi se da je oko 200 000 tona kamena bilo nemoguće izvaditi za vladavine jednog kralja, da se ne zna kamo je kamen odnesen i da ručnim alatom nije moguće postići takvu preciznost.

Arheolozi i povjesničari umjetnosti odgovaraju računom i usporedbama. Dhavalikar je pretpostavio da jedan klesar dnevno može izvaditi oko četiri kubične stope stijene i izračunao da bi 250 radnika hram moglo isklesati za oko pet i pol godina. Isticao je i da je klesanje iz stijene manje posla od prijevoza golemih blokova za zidani hram jednake veličine. Klesanje odozgo prema dolje nije iznimka, nego tradicionalan način izrade hramova u živoj stijeni, a u Ellori postoji tridesetak drugih špilja koje pokazuju kako se ta vještina razvijala stoljećima.

Kailasu su s divljenjem gledali i oni koji su drugdje rušili hramove. Mogulski car Aurangzeb, poznat po rušenju hinduističkih hramova, zapisao je u memoarima da je to jedno od čuda i da ga nijedan opis ne može dočarati onome tko ga nije vidio. Ellora je 1983. upisana na UNESCO-ov popis svjetske baštine.